Najstarija hrvatska dijaspora potekla od drevnih Dubrovčana; narod koji je zagovorom svetoga Nikole i Crne Madone očuvao živom katoličku vjeru na Kosovu; prognanici u vlastitu domovinu, vođeni ne strahom od srpskoga zveckanja oružjem, nego srcem koje je odbilo istim oružjem nauditi svojemu narodu. Sve su to riječi koje objašnjavaju tko su doista Janjevci i Letničani – Hrvati koji su svoju novu-staru domovinu devedesetih potražili u Dubrovniku i Zagrebu, Kistanju i Voćinu, Đulovcu i Dumači… No ni jedna riječ nije toliko snažna da objasni što to Janjevo jest već 720 godina koliko je proteklo od njegova prvoga spomena u pismu pape Benedikta XI. Mnogoput pritisnut, mnogoput gonjen, hrvatski se katolički puk na Kosovu mnogoput i vraćao svojim ognjištima i svojim rudnicima, svojim obrtima i svojim poljima; nije ga u tome uspio zaustaviti ni turski islamizam ni albanski nacionalizam ni komunistički ateizam. Ali uspio je – rat. Od osam tisuća Hrvata, koliko ih je srpsku najavu regrutacije u JNA 1992. dočekalo u Janjevu, Letnici, Šašarama, Vrnezu i Vrnavokolu, danas ih je preostalo manje od 200. Usprkos stogodišnjoj albanizaciji što ne preže ni pred imenima njihovih mučenika i unatoč bijedi sred koje nerijetko tek preživljavaju, svoje posljednje nade u opstanak podno Glama brijega i Skopske Crne gore polažu u onu koja ih je prva imenom zazvala i čuvala ih na putu vjere: Katoličku Crkvu. Može li se sam papa zauzeti za Hrvate na Kosovu kao što je to učinio 1303. – tek je jedno od pitanja koja su se posve ozbiljno nametnula i na velikom hodočašću Janjevaca iz Hrvatske kojemu smo se nedavno pridružili..
Čega svega na Kosovu nema
Nedostatne mogućnosti zaposlenja i obrazovanja, nepostojeći društveni i kulturni sadržaji te nestašice pitke vode i električne energije nisu jedini manjci koji muče sve malobrojnije Hrvate u Janjevu i Letnici. Dvadesetak hrvatske djece koliko u Janjevu pohađa osnovnu školu »Shtjefën Gjeqovi« – za Hrvate »Vladimir Nazor« – ne može se školovati na hrvatskom jeziku ni redovito učiti o hrvatskoj povijesti i kulturi. Usto, Hrvati na Kosovu nemaju ni jednoga predstavnika u mjesnim, općinskim ili državnim upravnim tijelima, kao ni ikakav medij koji bi im se obraćao na hrvatskom jeziku. U javnom ih prostoru zastupa samo jedna politička stranka te Udruga Hrvata »Sv. Nikola« Janjevo, a janjevački župnik Matej Palić posljednji je hrvatski svećenik na Kosovu. Zbog toga i ne čude rezultati istraživanja Vedrana Glasnovića iz 2021. prema kojem ondašnji Hrvati više povjerenja imaju u institucije Republike Kosovo nego u institucije Republike Hrvatske.
Prisluhnuto na putu od čaršije do crkve
– Što su se smanjile ulice!
– Ali crkva je jednako velika.
– Zeleno, zeleno, zaraslo zeleno….
– A da znaš kakve su u čaršiji bile kafane, čiste i uredne!
– Kad vidim onu djecu da dolje prose, sva zadrhtim.
– Sjedneš s njima pa ti kažu da primaju i socijalnu pomoć i doplatak. A naši…
– Razmišljao sam da izvadim dokumente ovdje pa da ljudi dobiju veće pravo glasa. Kad već možemo to dvojno državljanstvo…
– E, ali dva Albanca moraju potvrditi da si tu rođen. Inače ne možeš naslijediti ni kuću ni zemlju.
– Vidiš već po boji kako je zemlja plodna. Mnogi su je prodali, u bescjenje…
– Kažem ja tim policajcima: Što nam niste čuvali kuće?
– Ovo je rodna kuća fra Ivana Matića, unutra je bio i glazbeni studio. Pokradeno, porušeno. A tu stoji moja kuća. Sad ću prestati pričati jer više ne ću moći pričati.
– Sjeli mi prije jedno deset godina na Veletin pa zapjevali »Kroacijo, iz duše te ljubim«. Veli jedan od starih nama: »Lako ti je na proplanku pjevati, ‘ajde siđi u Janjevo!«
– 120 ljudi ili 5000 ljudi, velika je to razlika. Mi smo ovdje manjina.
– Da smo ostali s natalitetom iz devedesetih, bilo bi nas danas 12 tisuća!
– Vuče me, vuče… ali nije to to. Tu nam je sada ostala samo oaza mira.
– Nekad nas je znalo i više hodočastiti, kuku…
– Što bi rekli: »Idem u Janjevo da ne obilazim rodbinu po Zagrebu.«
– Sprijeda čuješ tko je naš, po govoru, a odzada vidiš, po hodu.
– Pogledaj onu zemlju gore sve do Veletina. Sve rudarska okna. A gdje okna, tu i Dubrovčani. To je tih naših osam stoljeća. Kad nam dođu iz Hrvatske, čude nam se. Mi smo žilav narod…
– Svi se pred izbore naslikavaju u Janjevo, a ništa da učine da se ljudi vrate, samo navlače Janjevce u Hrvatskoj.
– Smještaj, posao i povjerenje u sustav, nema bez toga povratka.
– Ma da mi netko svaki dan da sto tisuća eura, ne bih se mogla vratiti. Jedino mi žao crkve…
– To je naš Sveti Nikola, tu nam je bilo i kino i kazalište. Jedno mjesto, jedna crkva, jedna zabava…
– Don Mati i sad mladi ulaze i izlaze u kuću kao da je njihova. A i mi tako. To nam dođe kao… dom.
»Nekad bila puna kuća…«
Prethodni redci zazvučat će kao pjesnička sloboda ili novinarsko natezanje. Ali nisu ni jedno ni drugo. Jer Janjevci tako zaista razgovaraju o svemu svome: otvoreno i glasno, slikovito i živahno, gotovo pjevajući, ali ponajprije – u zajednici, bez distance godina i razlike spolova. Razgovori koje smo o blagdanu Prijenosa moći sv. Nikole načuli među gotovo tisuću hodočasnika, od čaršije nad kojom se nadvija džamija pa do brda Pažića s kojega bdije janjevački »parac«, od česme gdje su se nekoć rađale ljubavi pa do groblja na kojem se i danas ukapaju mrtvi, nude doista dobar presjek proturječja koja – možda i više od onih koji su u Janjevu ostali – muče one koji su iz njega otišli. Ponos na dom i njegova zapuštenost, poznavanje baštine i njezina rasprodaja; depopulacija sred demografskoga rasta i domovinska ravnodušnost spram albanizacije. Ili, kako kaže draga pjesma: »Nekad bila puna kuća, a sad pusto osta sve…«
Misija: Janjevo
No ta se pjesma i nastavlja: »Još na zidu visi slika, slika svetog Nikole.« Doista, janjevački žal za ognjištem nije nostalgično domotužje iseljenika. U njemu se srođenost s iskonskom domovinom sljubila sa skrblju oko napuštenoga doma, a poznatu je probitačnost oplemenilo pouzdanje u zagovor svetoga biskupa. Potvrđuju to već i motivi hodočasnika s kojima smo stigli razgovarati: pohod preostaloj rodbini, posjet grobovima predaka, ponovni susret raseljenih, proslava župnoga zaštitnika, ali ponajviše – potpora onima koji su ostali. Tu složenu motivaciju ovako će sažeti voditelj jedne hodočasničke grupe Pavao Palić: »Mi želimo samo jedno: da oni koji žele ostati na rodnoj grudi mogu to u miru ostvariti.«
Takva je motivacija razlog što crkvena i društvena rješenja kojima se Janjevci nadaju nisu ni melankolične maštarije ni preuzetni projekti. Mnogo oni, doduše, očekuju od državnih vlasti, osokoljeni nedavnim obećanjem hrvatskoga ministra vanjskih poslova da će snažnije poduprijeti povratak Janjevaca koliko i najavom kosovske ministrice vanjskih poslova da će europskim sredstvima obnovljeno Janjevo postati i turističkom mekom. No pogled je Janjevaca sudbonosno uprt u – Papu. Naime, osnivanje hrvatske katoličke misije u Janjevu u Prizrensko-prištinskoj biskupiji razbuktalo bi, tvrde, pastoral Hrvata koji trenutačno ovisi samo o janjevačkom župniku Mateju Paliću, a istodobno bi ih zaštitilo od albanizacije koja, navode, ne mimoilazi ni redove klera.
Nada u novom blaženiku i novim krjepostima
Slična nada kao da odjekuje u riječima kojima nam je mladi poljoprivrednik Kristijan Karamatić objasnio zašto ne razmišlja o odlasku iz Janjeva. »Crkva je tu, pa se još živi po starom.« Nešto mlađi Toma Glasnović tomu ponosno dodaje: »Imamo mi mnogo rodbine u Hrvatskoj. Ali imamo i ovdje. A ovdje nam je lijepo.« Čini se, ono istinsko Janjevo – srce u koje su usađene i dubrovačka odanost parcu i saska otvorenost duhovnomu pozivu, i samosvijest hrvatskih prethodnika i otvorenost salezijanskih pastira, i snalažljivost rođena iz suživota s islamom i hrabrost začeta u mučeništvu blaženoga Serafina i sluge Božjega Alojzija – s Veletina se ne može tek tako protjerati. »Dao Bog da 725. obljetnicu dočekamo s novim blaženikom i novim krjepostima koje će nas voditi i u ovoj prelijepoj crkvi i gdje god da smo.« Riječima koje potpisuje janjevački župnik malo što treba pridodati. Možda tek nadu da »staro kolo« u čaršiji s janjevačkim »maramčetom« u ruci povedu nova, mlada lica. Baš kao u pjesmi.
»Sve nam je suze Bog nagradio, ali…«
»Ta kuća s okruglim prozorima, to je naša kuća. Tu je bila i pekara, kraj nje mlin, a dolje njiva… Sve je to sada pusto, ali sve je još uvijek naše«, pripovijeda nam susprežući suze sestra Edita Perić, služavka Maloga Isusa rođena u Letnici. »Ništa nismo prodavali. Mlađi brat u čijem je vlasništvu kuća kaže da bi je prodao samo kad ne bi imao za kruha, tako da imamo kamo doći za Gospu. Kada je narod počeo odavde odlaziti u veljači 1992., teže im je bilo ostaviti Gospu nego dom. Nitko od kuće nije otišao a da se od Gospe nije oprostio«, dodaje jedna od 40 redovnica čiji je duhovni poziv stasao u Letnici. »Pokušavali smo već i preurediti kuću, ali su nas opljačkali. Najmlađi svejedno uživaju ovdje, čak i bez struje i vode. Brat bi se možda i vratio, ali na što? Pet mu je sinova, a ovdje nema škole, nema posla, nema budućnosti. No kad mu tko rekne: ‘Hajdemo u Letnicu’, za dva je sata na putu. Sve nam je suze Bog nagradio. Ali Letnicu nam ništa ne može zamijeniti.«
Živi potomci mučenika
»Tu leže moja prabaka Tereza Ivanović i njezina sestra Marta. Ubili su ih drumski razbojnici albanske paravojske, na hodočašću, usred noći. Prabaka je pješice pošla iz Janjeva zahvaliti Majci Božjoj Letničkoj što je dobila sina, mojega djeda Stjepana. On joj je i postavio ovaj križ, a mi potomci prošle smo im godine podigli novi spomenik.« Svjedoči nam to Stjepan Ivanović dok čisti grob svoje prabake mučenice u Letnici i prisjeća se kako su nekoć izgledala hodočašća u drevnom hrvatskom svetištu na Kosovu. »Dolazili smo ovamo za Veliku i Malu Gospu. Spavali bismo podno crkve, u zagrađu, a vodu bismo uzimali na rijeci Letnici…« Objasnio nam je pritom i običaj kojemu smo svjedočili u letničkoj crkvi. »Na štap koji stoji u svetištu objesi se vrećica s hranom kojom se dodirne Gospin kip. Kasnije se tako blagoslovljena hrana podijeli obitelji. A brojni su dobili djecu nakon što su Gospi prinijeli dječju odjeću.«
Veselje »slatke Majke«
Crna Gospa Letnička svojim čudesima čak i muslimane privlači u crkvu u kojoj se rodio duhovni poziv i svete Majke Terezije i blaženoga Antona Muzića. A unatoč iseljenju, i dalje je tijekom čitave godine pohode i Hrvati, otkriva nam sadašnji letnički župnik, Albanac Marjan Demaj. »Trenutačno radimo na tome da se Hrvati ovdje osjećaju bolje. Napravili smo pastoralni centar koji može primiti pedesetak ljudi. Nije mnogo, ali barem će ovdje moći prenoćiti jedan autobus hodočasnika.« Hodočasnici, naime, zasad odsjedaju u hotelima izvan Letnice jer ondje danas živi samo šest starijih Hrvata, i to u uvjetima jedva dostojnim čovjeka: bez struje i vode, često tek s jednim obrokom dnevno. U demografskom smislu Letnica je izgubljena. No da se u duhovnom smislu nikada i ne može izgubiti, pokazale su nam potresne riječi jedne od preostalih stanovnica Petre Jaković. »Kad vi dođete u Letnicu, Crkva se veseli. I slatka se Majka veseli.«
