Narod što je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve. I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Doduše, ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost.
Rođenje Isusa Krista revolucija je svjetlosti. Svjetlost je jasnoća. U njoj se vidi što je što, sve se stvari otkrivaju ljudskomu oku. Pa i boje, ono što neka živa bića ne mogu vidjeti. Ultraljubičastu svjetlost čovjek ne vidi, a pčela vidi. U svjetlu se pastiri i došljaci s Istoka otkrivaju kao mudraci, a Herod, politički vođa, otkriva se kao krvnik koji je bio spreman ubiti nevinu, malu djecu, radi nečega što je njemu izgledalo kao veće dobro, radi održanja vlasti. Ljude je moguće nagovoriti da uzmu drugima slobodu i život, ali čak i da to isto oduzmu sebi. Suvremeni »borci za ljudska prava« proglašavaju ubojstvo male djece dobrim djelom, a odluku čovjeka da dragovoljno traži od drugoga da ga ubije trijumfom slobode. To je zamračenje svjetlosti.
Gradovi su zagađeni umjetnim svjetlom pa stradavaju ljudi, ptice i kornjače. Astronomi – današnji mudraci s Istoka – ne mogu promatrati nebo. Pčele su pomorene pesticidima, a ultraljubičasta se svjetlost umnožila. »Advent« je načičkan tisućama žmirkavih neonskih svjetalaca od kojih se više ne vide ni stabla ni kućice ni ljudi. To je prozvano napretkom. Jaslica u Zagrebu nema nigdje, osim u crkvama, pokojem izlogu ili suvenirnici.
Pa ipak, i dalje prirodna svjetlost sunca obasjava sve, i ružu i zmiju. Raduje i oživljuje. Bliže polarnici, svjetlost izvodi svoj ples. Isus Krist mlado je sunce s visine; svjetlo u kojem se jasno vidi što je što, tko je tko i kakav je. Treba uroniti u svjetlost i radovati joj se. Dopustiti da se ona raspršuje s nas. Da zabljesne vedri sjaj istine, kako je to nazvala sv. Anđela Merici.
