Ovogodišnje slavlje Uskrsa zateklo je svijet drugu godinu zaredom u izvanrednim okolnostima pa ne čudi najčešće izgovarana želja da ljudi opet počnu živjeti normalno. U slavljenju Kristova uskrsnuća postoji određena sklonost, što se nerijetko događa i u proslavama »običnih ljudi«, da se fokus sa slavljenika prebaci na goste okupljene na gozbi, na njihove želje i potrebe. Poznato je da je Isus kao pravi Bog i pravi čovjek ljudima bio u svemu jednak osim u grijehu. No razlikovao se možda u još nečemu. U evanđeljima, u zapisima o Isusovu životu, muci, smrti i uskrsnuću, nema mjesta na kojem je Isus izrazio da nešto doslovno želi. On je svojega nebeskoga Otca za druge molio, on se u svemu podvrgavao volji Otčevoj, on je vapio molitvom Bogu, pogotovo u časovima muke, i time se približio svima koji danas diljem svijeta vape za kruhom, zdravljem, poslom, mirom… No nije imao »osobnih želja« doli u potpunosti izvršavati volju nebeskoga Otca.
Isusovo djelovanje u potpunosti odudara od sadašnjosti u kojoj mnogi mnogo toga žele, ali njihova nastojanja ne prati uvijek i snažna volja. Baš se u koronakrizi to pokazalo i na primjeru Europske unije. Nju se već duže doživljava kao svojevrstan uređaj za želje, a i sama je donekle pridonijela takvu dojmu. No kada je trebalo ravnomjerno i pošteno rasporediti cjepivo protiv koronavirusa, Unijin »željomat« zakazao je kad su u red stale manje i siromašnije zemlje poput Hrvatske. Najedanput je nestalo volje da dobro postane i – opće dobro.
Da su želje jedno, a volja drugo, zorno se vidi pogotovo u svijetu politike koja se u javnom prostoru čak i u blagdanske dane u Hrvatskoj poželjela nametnuti kao protagonistica i spasiteljica. Pokazuje se, međutim, da u političkom svijetu postoje dva popisa želja. Prvi je popis želja izborni program kojim se nastoje pridobiti birači, što je posve uobičajeno i legitimno. Međutim drugi je popis želja skriven od očiju javnosti, a često je riječ o svojevrsnoj političkoj trgovini: što će tko dobiti dođe li na vlast i što će partnerima dati da može mirno vladati. Nažalost, dosad se, bez obzira na politički predznak, pokazala »vrsnost« mnogih političara i pozadinskih lobija u oblikovanju popisa želja za osobne i stranačke probitke, a zakazala je snaga volje da se programske želje za zajedničko dobro i ostvare. Problem je eskalirao kada su se u političkim, ali i sudskim krugovima, dosadašnji popisi želja počeli upotrebljavati kao grijesi kojima se može mahati i godinama nakon što su želje ispunjene. Bilance iz te trgovine počele su opterećivati javnost do mjere iritantnosti – pogotovo stoga što raste broj prokazivanih, a odgovornih nema ni za lijek.
Otajstvo Uskrsa kojim se slavi Kristova vječna pobjeda nad zlom pokazuje da se do blagostanja dolazi manje ako se slijede oni koji mnogo toga žele, a više oni koji imaju snažnu volju. Volja je ključan uvjet čovjekovih i društvenih uspjeha, no ako je krivo upravljena, može voditi čovjekovoj i društvenoj propasti. Zato bi kao posljedica vjere u Uskrs zasigurno svima bilo blagotvornije manje željeti, a više izgrađivati volju; više vjerovati onima koji su pokazali snagu dobre volje nego varljiv sjaj skrivenih ili javnih želja i obećanja. Živi primjer za to su i Caritasovi volonteri, ti brojni ljudi dobre volje koji su i u danima prije Uskrsa besplatno, daleko od udobnih naslonjača, priskakali ljudima u potrebi, od siromašnih i bolesnih do onih na potresom pogođenim područjima. No za svakoga još ima nade jer Krist je uskrsnuo za sve ljude.
