Crkva je uvijek mlada jer je u njoj prisutan živi uskrsli Krist koji je pomlađuje svojim duhom. Zato ona uvijek s nadom gleda u mlade – mlade koji će se dva tjedna nakon Uskrsa okupiti u Slavoniji – u gradu simbolu patnje i uskrsnuća, u Vukovaru, na Susretu hrvatske katoličke mladeži (SHKM). Povod je to da se uskrsnim očima pokuša, iz sadašnje perspektive Slavonije i Vukovara, sagledati hrvatsku stvarnost i hrvatsku mladež. Za to pak teško da postoji bolji sugovornik od đakovačko-osječkoga nadbiskupa i metropolita Đure Hranića.
Gospodine nadbiskupe, nije neumjesno ako sugeriramo da je izbor Vukovara za mjesto održavanja SHKM-a – recimo to tako – najmanje slučajan od svih dosadašnjih izbora. A zacijelo nije slučajno ni geslo SHKM-a »Krist, nada naša«, koje zvuči vrlo »uskrsno«…
MONS. HRANIĆ: Susret hrvatske katoličke mladeži drugi put se održava u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Prvi put smo ga ugostili 2002. godine, kad je središnje slavlje susreta bilo u Osijeku. Bio je to prvi dvodnevni susret SKHM-a i odmah se prve godine takav model pokazao višestruko dobrim. Kad se na zasjedanju HBK-a prije gotovo tri godine tražio domaćin za SHKM 2017., nije bilo zainteresiranih kandidata. Videći kako je SHKM 2014. pokrenuo Dubrovačku biskupiju te da je našoj nadbiskupiji potreban neki novi poticaj koji će dodatno osnažiti pastoralni rad s mladima, ponudio sam da budemo domaćin, a da središnje slavlje susreta bude u Slavonskom Brodu (kao drugom gradu po veličini u našoj nadbiskupiji, a šestom po veličini u Hrvatskoj) ili u Vukovaru. Biskupi su zbog svega što se događa sa Slavonijom, te u Vukovaru i oko Vukovara, odmah prepoznali, može se reći, i crkveno-strateški te nacionalno-strateški značaj i Slavonije i Vukovara u ovom trenutku te su prihvatili da kao nadbiskupija budemo domaćini susreta te da se središnje slavlje SHKM-a održi u Vukovaru.
Prijedlog gesla susreta »Krist, nada naša« (usp. 1 Tim 1, 1) došao je od mladih. U Nadbiskupiji već niz godina djeluje Povjerenstvo za pastoralni rad s mladima, u kojem su većinom mladi te pokoji svećenik. Besperspektivnost mladih u Slavoniji i njihov masovan odlazak iz Slavonije, želja za nadilaženjem ideoloških podjela u hrvatskom društvu i njihov vjernički vapaj za mogućnošću vlastite budućnosti u domovini, potaknuli su mlade u Nadbiskupijskom povjerenstvu na prijedlog gesla SHKM-a u Vukovaru »Krist, nada naša«. Uskrsnoj dimenziji gesla pridonosi i liturgijsko razdoblje u kojem se slavi SHKM: treća uskrsna nedjelja. Razumljivo da su Odbor HBK-a za mlade i biskupi HBK-a rado podržali takav prijedlog.
Vama je kao predsjedniku Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju problematika onih koje volimo zvati »našom budućnošću« zacijelo bliska. Kako biste opisali svoje skorašnje goste, današnju mladež, njihove probleme, kao i one njihove strane koje pobuđuju nadu?
MONS. HRANIĆ: Velika većina naše hrvatske mladosti u sebi su krasne, plemenite i vrijednosno zdrave osobe. Mlad čovjek već po svojoj mladenačkoj naravi nosi u sebi proročku dimenziju: ne zadovoljava se osrednjošću i lažnim kompromisima. Zato je radikalan. Nije ziheraš. Usudi se ući u izazove i rizik. Najveći dio naših mladih iskreno voli svoj narod i ima zdrav odnos prema hrvatskoj domovini. Ponose se prirodnim ljepotama Hrvatske, njezinom poviješću i kulturom. Spremni su i žrtvovati se za svoj narod i za svoju domovinu. Kad prepoznaju smisao i vide vrijednost, spremni su na samoprijegor i žrtvu. Oduševljavalo me i bilo mi je velik izazov na susretima mladih i na raznim oblicima formacije animatora mladih promatrati kako su oni spremni zadovoljiti se skromnim uvjetima, odreći se bilo kakvoga komfora, prihvatiti i ozbiljne fizičke napore; kako su mladenački spontani, a istodobno vrlo odgovorni i ozbiljni; kako su ne samo raspoloženi za duhovne sadržaje i za molitvu, nego upravo gladni Boga, duhovnosti i molitve. Kad u nekom svećeniku prepoznaju osobu koja voli svoj poziv i koja je spremna s njima dijeliti njihove životne uvjete, ne tražeći povlastice za sebe, za takvim doslovno trče. Spremni su poslušati ga u svemu.
No vrlo su osjetljivi na nehumanost i na nepoštenje. Zbog toga ih od siromaštva, skromnih životnih i radnih uvjeta i prihoda daleko više pogađaju bahatost, iskorištavanje i nehumanost poslodavaca koji su svjesni da umjesto jednoga radnika lako mogu doći do deset drugih. U klimi poštenja i uzajamnoga poštovanja spremni su prihvatiti i bilo kakav posao. No korupcija u zapošljavanju, nesređen društveni sustav i zakonodavstvo, besperspektivnost na duže staze te nemogućnost da utječu na željene promjene potiču ih da dignu ruke, da sve ostave, da u svojoj razočaranosti i mladenačkoj radikalnosti budu i prekritični te da pokažu da postoje i alternativne mogućnosti. A budući da je Hrvatska postala članica EU-a i da mnogi znaju engleski ili neki drugi jezik, odlaze u inozemstvo. U pravilu to ne čine rado, nego žalosna srca, jer vole svoju domovinu i svoj narod te im teško pada rastanak od obitelji i prijatelja. U inozemstvu su spremni prihvatiti i one poslove koje ne žele obavljati njihovi domaći, ali su i time zadovoljni ako naiđu na sređeno društvo, poštenje i red. Nažalost, neki se kod kuće, u svom nezadovoljstvu i gorčini, predaju ovisnosti i/ili (auto)destrukciji.
No budući da vole svoj narod i da se posvuda, pa i u najsređenijim društvima i zakonodavnim okvirima susrećemo i s ljudskim slabostima te s poslodavcima koji su spremni iskorištavati ljude i da ćemo se i mi kao zemlja vrlo brzo susresti s nedostatkom radne snage te biti primorani na uvođenje reda, vjerujem da će ljubav prema vlastitoj domovini ipak prevagnuti te se nadam da će se kroz koju godinu barem dio onih koji su otišli i vratiti.
S kojim duhom biste, kao nadbiskup domaćin, željeli da mladi iz čitave Hrvatske dođu u Vašu nadbiskupiju, u Vukovar?
MONS. HRANIĆ: Vukovar je simbol ratnih stradanja, ali i zajedništva čitave Hrvatske tijekom Domovinskoga rata; simbol nadljudske snage i velikodušne ljubavi otčeva i djedova u obrani svojih obitelji, obitelji onih mladih koji će doći na SHKM; simbol plemenitosti tolikih njihovih vršnjaka koji su se pokazali izuzetno hrabri, zreli, odvažni i velikodušni u obrani domovine; simbol požrtvovne i hrabre ženske i majčinske ljubavi; simbol zajedništva i solidarnosti čitavoga naroda i domovine. Vukovar je tijekom rata postao i svojevrsni simbol kršćanske nade koja se oslanja na Boga kao jedini temelj sigurnosti; simbol vjerne Božje prisutnosti i njegove spasenjske dobrote i pomoći u veoma teškom trenutku naše povijesti.
Želio bih da mladi na SHKM-u u Vukovaru osnaže svoju vjeru da temelj nade može biti samo Bog koji nas ljubi »do kraja«, da kršćanska nada nadmašuje obični optimizam i puko pozitivno promišljanje, da nam Kristovo uskrsnuće pokazuje da ne smijemo računati samo na naše ljudske mogućnosti i granice, da je onomu tko je u zajedništvu s Bogom sve moguće, da on svoje nikad ne ostavlja, da je snaga njegove uskrsne preobrazbe već prisutna u nama, da se to baš u Vukovaru očitovalo i da je Bog kadar svako zlo i svako naše razočaranje pretvoriti u uskrsno jutro i u početak nečega daleko boljega od onoga za čim plačemo. Krist nam svojim uskrsnućem svjedoči da nismo stvoreni za trulež groba, nego za puninu života u zajedništvu s Trojedinim Bogom. Ako mladi na SHKM-u osnaže tu vjeru i nađu se dotaknuti Božjom ljubavlju, tada će – kao što kaže papa u miru Benedikt XVI. u enciklici »Spe salvi« – shvatiti da život »nije nešto što smo sami u sebi proizveli i što potječe od nas samih«, da je »život u cjelini odnos s Onim koji je izvor života« te će »povezani s Onim koji ne umire, koji je sam Život i sama Ljubav« postati sposobni za zajedništvo s drugima, štoviše sa svima, i da će postati odvažni graditelji boljega svijeta.
Kako se osjećate kao nasljednik, primjerice, Josipa Jurja Strossmayera koji je od bogatstva slavonske zemlje potpomagao tolike projekte kojih plodove do danas osjećamo, ili pak drugih Vaših prethodnika koji su gledali kako im se stado povećava jer su u Slavoniju bolji život dolazili tražiti ljudi iz gotovo svih hrvatskih krajeva, a Vi morate gledati kako upravo mladi ljudi, pa i čitave obitelji, životni sok društva, odlaze tražiti životne mogućnosti drugdje?
MONS. HRANIĆ: U Slavoniju se desetljećima dolazilo. Dok su ljudi u drugim dijelovima zemlje gladovali i dok je gospodarstvo počivalo na poljoprivrednoj proizvodnji, Slavonija je slovila kao bogata. Trajan priljev stanovništva ublažavao je ozbiljne posljedice dugotrajne bijele kuge u Slavoniji. No danas smo svjedoci obrnutih procesa. Poljoprivredna je proizvodnja uništena ratnim razaranjima, a još više poratnom pljačkom u procesu pretvorbe i privatizacije. Bosanska Posavina se, nažalost, ispraznila. Država je pogodovala krupnomu kapitalu i poljuljani »Agrokor« za nas u Slavoniji znači novu krizu, zastoj i neizvjesnost te daljnji rast siromaštva, nove socijalne probleme i nastavak odlaska mladih ljudi u inozemstvo.
Spomenuti problemi pogađaju čitavu Hrvatsku, no u Slavoniji su oni posebno očiti. Dva veoma nepovoljna čimbenika: više umrlih nego rođenih te emigracija mladih ljudi (i to u fertilnoj dobi, koji bi trebali osnivati svoje obitelji) ovih su se godina poklopili. Slavonska, ali i hrvatska sela tako postaju starački domovi, a sve prazniji postaju i naši gradovi. I tek smo sada postali svjesni vlastite biološke ugroženosti. No odlaskom mladih u inozemstvo i Slavonija i čitava naša hrvatska domovina ostaju bez mladih intelektualaca, bez njihove kreativnosti, stvaralaštva i poduzetništva. A ono najgore tek slijedi. Mi već jesmo staračka nacija, a za koju godinu veoma mali broj mladih ljudi ne će moći voditi brigu niti osigurati mirovine za nas toliko starih. Već sada u nekim dijelovima zemlje nemamo dovoljno radne snage. Emigracija nam k tomu ne će dolaziti s europskoga zapada, pa čak ni s europskoga istoka. A zemlja i država uvijek su u rukama onih čije je stanovništvo.
Žalostan sam što se naša javnost, politika i mediji, dok »brod tone«, bave sitnim stranačkim interesima, na rok od četiri godine, ideološkim podjelama i aferama, što se pomodarski trajno ljubakaju s kulturom smrti te gotovo u potpunosti ignoriraju ova vitalna pitanja našega naroda, koja zahtijevaju konsenzus svih, zajedničku strategiju i niz mjera na duge staze.
Je li došlo vrijeme s novim duhom i novom energijom ponavljati onu pomalo otrcanu i ne baš popularnu, barem u nekim krugovima, poruku da nas je vjera – koja je uvijek uskrsna vjera – kao narod očuvala kroz stoljeća, i u većim iskušenjima?
MONS. HRANIĆ: Što sam stariji to se više utvrđujem u vjeri da temelj nade može biti samo Bog, da nam Kristovo uskrsnuće pokazuje da ne smijemo biti robovi samo naše zemaljske logike, niti računati isključivo na naše ljudske mogućnosti. Papa Benedikt XVI. napisao nam je u spomenutoj enciklici da »samo njegova ljubav omogućuje da iz dana u dan budemo vedra duha i ustrajni, ne gubeći polet nade, u svijetu koji je, po svojoj naravi, nesavršen«. I tim više vidim važnost evangelizacijskoga djelovanja Crkve u narodu; važnost dobrih, Bogu vjernih i obrazovanih svećenika, vjeroučitelja i drugih vjernika laika te se usuđujem nadati se i protiv svake nade.
Sadašnje stanje pomalo podsjeća na biblijski prizor s dvojicom učenika na putu u Emaus: u Jeruzalemu nemaju više što tražiti, nade su pokopane, takav je život, što se tu može… Vidite li u evanđeoskom izvještaju kakvu poruku za sadašnje stanje?
MONS. HRANIĆ: Dvojica učenika na putu u Emaus duboko su žalosni, razočarani – jer se i oni nakon Isusove smrti osjećaju poraženo, prema svemu skeptični i bez ikakve nade. Čuli su i da je Isus uskrsnuo, ali oni u to ne vjeruju – jer je ta vijest do njih došla preko žena, i to žena koje su navodno vidjele anđele. Petar i Ivan također su vidjeli da je grob prazan, ali nisu vidjeli Isusa! I to je situacija i mnogih naših suvremenika. Razočarani su svojom životnom stvarnošću i okolnostima, drugi su se udaljili i žive na rubu crkvenosti, ponekad su razočarani Crkvom zbog nekoga postupka ili riječi neke crkvene osobe, poljuljane vjere u ljude, a onda i u Boga. Za današnjega obrazovanoga čovjeka stvarno je i istinito samo ono što se može vidjeti i opipati. Znanstveno je samo ono što čovjek može izmjeriti svojim instrumentarijem, vidjeti pod mikroskopom; čiju energiju, vibraciju ili valove može uhvatiti i zabilježiti svojim uređajem; izračunati i dokazati metodama koje su svojstvene prirodnim znanostima i pozitivističkom pristupu stvarnosti. Sve to otežava vjeru u Boga, iskustvo Boga i njegove prisutnosti u našem ljudskom životu.
Danas, stoga, sve važniji postaje poosobljeni pristup u pastoralnom djelovanju, slušanje i praćenje mladih i odraslih vjernika, bračnih parova i obitelji. Pastoralni je radnik pozvan slušati i sa svojim sugovornicima analizirati njihova iskustva, otkrivati i u njihovim životima prepoznavati ono što je ljudski i evanđeoski vrijedno i neprolazno, autentično i dragocjeno, to interpretirati u svjetlu vjere u Krista raspetoga i uskrsloga, postupno buditi nadu i povjerenje u Boga i u ljude te ih na kraju toga puta dovoditi Isusu Kristu, sakramentima i liturgiji Crkve. Učenicima su se tek na kraju puta otvorile oči te su prepoznali uskrsloga Isusa.
Držim da je to važna poruka i za nas pastire Crkve – svećenike i biskupe. Previše govorimo, a malo slušamo. Nemamo volje, a onda ni vremena i strpljenja slušati ljude i njihova iskustva te im tumačiti Pisma. Sve što drugi imaju reći čini nam se već poznatim i nepotrebnim ponavljati. No Isus je slušao ono što mu je bilo već poznato jer je izricanje vlastitoga iskustva bilo važno za učenike koji su imali potrebu izreći svoje iskustvo. Isus im potom interpretira njihova iskustva u svjetlu Pisma. Učenicima su upravo tada gorjela srca: dok im je Isus tumačio Pisma. I to ih je dovelo do euharistije. Euharistija i sakramenti pretpostavljaju katehezu.
A mi svećenici, liturzi, tako se olako oslobađamo kateheze, od nje bježimo i prepuštamo je drugima. No prije dijeljenja sakramenata i slavlja euharistije pozvani smo biti katehete.
Molimo Vas za komentar poruka pape Franje. Prvu je izgovorio za nedavna pohoda Milanu pozvavši vjernike da vjeruju u »mogućnost nemogućega«. A sljedeće dvije odnose se na mlade. Papa ih je izrekao više puta, ali uvijek pred mladima: »Ne dopustite da vam ukradu nadu!« i: »Ne promatrajte život s balkona!«
MONS. HRANIĆ: Veličina Božje ljubavi dosegnula je, na Veliki petak, u Isusu raspetom na križu, svoj vrhunac i na Uskrs nam je pokazala »mogućnost nemogućega« te otvorila vrata nade i novoga života. U ovom je svijetu, stoga, prisutna ne samo snaga grijeha, nego i snaga Kristova uskrsnuća. Po krštenju je u svakoga od nas položena klica uskrsne preobrazbe, a po potvrdi smo primili sedam darova Duha Svetoga. Darom milosti osposobljeni smo mijenjati ovaj svijet i u nj unositi evanđeosku logiku i obrasce ponašanja. Iz takvoga kršćanskoga uvjerenja i papa Franjo budi nadu te naviješta i poziva na svjedočanstvo kršćanskoga života.
Kršćanin, naime, nikada ne proklinje tamu oko sebe, nego nastoji biti svjetlo u toj tami. On prihvaća svoj dio odgovornosti za dobrobit društva i ljudi oko sebe; ne očekuje da drugi riješe njegove probleme, nego surađuje s drugima u stvaranju zdravoga društva i promicanju općega dobra. Nada, utemeljena na Kristovu uskrsnuću, snaži duh zajedništva i solidarnosti, promiče kulturu života, snaži bračnu ljubav i otvara je za dar darivanja novoga života, utvrđuje na putu praštanja i pomirenja, otvara za nove putove i za nova rješenja. Svima omogućuje da se otvorimo Božjoj snazi koja je uvijek jača od ljudske slabosti i nadilazi naše ovozemaljske mogućnosti.
