Na svakoj misi Crkva, izgovarajući Vjerovanje, ispovijeda svoju vjeru. Ta je vjera prožeta Kristovim uskrsnućem, njegovim vazmenim otajstvom. »Vjerujem… i u jednoga Gospodina Isusa Krista… I uskrsnuo treći dan, po Svetom pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. (…) Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka.« Svečani simbol vjere donesen je, prvi put na tako svečan način i na razini čitave Crkve, na Koncilu u Niceji 325. godine, a potom je dopunjen na Prvom carigradskom koncilu 381. godine. Čitava je proslava svete jubilarne godine u Katoličkoj Crkvi na neki način prožeta 1700. obljetnicom Koncila u Niceji, no središnja ekumenska proslava planirana je za drugu polovicu svibnja, 24. ili 26., na mjestu njegova održavanja, koje danas nosi turski naziv Iznik. Činilo se stoga logičnim za intervju u svečanom uskrsnom broju Glasa Koncila zamoliti predstavnika Crkve koja i danas živi na tim prostorima, a pronašli smo ga u nadbiskupu Smirne (Izmira) i predsjedniku Turske biskupske konferencije mons. Martinu Kmetecu. Nadbiskup Kmetec rado se odazvao pozivu.
Imali smo, jasno, veliku želju da dođe Papa, a i on je imao veliku želju, kao i patrijarh Bartolomej. Stanje je sada takvo kavo jest. Papino nas zdravstveno stanje, jasno, žalosti i teško nam to pada. Puno smo u proteklim tjednima molili za zdravlje Svetoga Oca i još uvijek gajimo nadu da će ipak doći. Naime, sve pripreme za proslavu izvršavaju se uz pretpostavku da će Sveti Otac biti tu. Još, dakle, ima nade. Jasno, s obzirom na zdravlje Svetoga Oca, možemo govoriti samo o mogućnosti, ne o sigurnosti. Ne trebam ni spominjati koliko bi nama kao mjesnoj Crkvi taj pohod značio. Eto, sve je u Božjim rukama. U slučaju da Papa ne dođe proslava bi sigurno imala manji odjek, a time, u određenom smislu, i manju vrijednost. No ne i manju važnost. Ova je proslava važna za čitav kršćanski svijet. To je činjenica čiju važnost ništa ne može umanjiti.
Patrijarh Bartolomej sigurno će sudjelovati. Naime, čitav događaj organizira Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana u suradnji s Ekumenskim carigradskim patrijarhatom i s drugim pravoslavnim Crkvama. Mislim da će na proslavi biti svi patrijarsi istočnih Crkava. Ne znam jedino kako stoje stvari s moskovskim patrijarhom.
Najveća važnost obljetnice Koncila u Niceji nije tek sjetiti se jednoga događaja u povijesti Crkve, premda je on i u povijesnom smislu vrlo važan. Povjesničari govore o ondašnjim vanjskim uvjetima u kojima je sazvan Koncil u Niceji, kao što je pojava arijanstva koje je ugrozilo kršćansku vjeru, u ime filozofije koju je ono zagovaralo, a koja je uključivala strogi monoteizam, ne dopuštajući da bi u Bogu mogle biti tri Osobe.
U tom je smislu Koncil u Niceji donio važne zaključke. No najdublje sam uvjeren da ti zaključci nisu plod samo, i u prvom redu, teološkoga promišljanja biskupa koji su se na koncilu zatekli, nego je plod svjedočenja, plod djelovanja Duha Svetoga u prva tri stoljeća života Crkve. Koncil je utvrdio, opisao ono što je Crkva i što su pojedini vjernici živjeli u odnosu na Krista: Krista kao Bogočovjeka, Krista kao Spasitelja, Krista kao nade. Sjetimo se svih kršćana koji su u stoljećima prije koncila podnijeli mučeništvo za toga Krista, za tu vjeru. Upravo nas to, prema mojem najdubljem uvjerenju, mora najviše dotaknuti kad razmišljamo o Niceji. Dakle, neusporedivo važnije od povijesne komemoracije jest podsjetiti se na dragocjenost naše vjere u Isusa Krista; nekako si dozvati u svijest jedinstvenost, čudesnu nevjerojatnost samoga događaja Isusa Krista, utjelovljenja »Boga od Boga, svjetla od svjetla… istobitnoga s Ocem« – kako je to Koncil u Niceji definirao – u našoj ljudskoj povijesti; obnoviti radost i zahvalnost zbog utjelovljenja Sina Božjega i zbog našega spasenja. I moliti se da nas Duh Božji prosvijetli kako bi nas ta vjera i dalje nosila u ovom našem vremenu koje ima svoje izazove.
Da, sva vjera Crkve, sve njezino svjedočenje započinje od iskustva Isusova uskrsnuća i u svojoj je biti svjedočanstvo za Uskrsnuloga. Nicejsko-carigradsko vjerovanje molimo na svakoj misi. No pitam se jesmo li uvijek svjesni što izgovaramo. Jesmo li svjesni milijuna ljudi koji su ga izgovarali prije nas, vjerujući u Isusa Krista uskrsnuloga, a time u pobjedu Boga nad svim zlom na ovom svijetu, nad smrću i nad grijehom. Ta vjera i danas svakoga koji vjeruje uvodi u život, u spasenje, i daje nam smisao života. Ako iskreno pogledamo na svijet, na sve patnje kroz koje ljudi prolaze, naposljetku ne postoji neka druga realna nada osim Krista uskrsnuloga, koji nas uvodi u život Crkve i u ljubav prema braći.
Da, apostoli su u svojem poslanju od početka išli u različite narode i osnivali mjesne Crkve. U tim se sredinama Crkva ukorijenila, razvijala se i rasla na različite načine jer su je utjecaji svake pojedine kulture drugačije oblikovali. Konkretno, na teritoriju Anatolije, današnje Turske, imamo tri velike kulturne skupine u kojima se naviještalo evanđelje i razvijala Crkva. To su Grci, Armenci i asirska populacija. Svaka od tih Crkava bila je nekako vezana uz svoj kulturni prostor. Poslije su kulturni, socijalni i politički utjecaji učinili svoje pa je došlo do podjela i s današnjega je stajališta teško reći tko je u ono vrijeme bio u pravu, a tko u krivu. No podjele su do danas ostale činjenica.
Proslava obljetnice Koncila u Niceji ima veliko ekumensko značenje. Ipak ćemo se okupiti svi zajedno. Poglavito tu mislim na pravoslavne Crkve koje su pod okriljem patrijarha Bartolomeja i na Katoličku Crkvu. No mislim da i protestantske crkve žele biti dio toga jedinstva jer i one naviještaju isto vjerovanje. Što će nam donijeti budućnost, ne možemo znati. Padaju mi na pamet riječi kardinala Kurta Kocha, pročelnika Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana. On kaže da je temelj svega duhovni ekumenizam. To znači graditi na Kristu, na evanđelju, na onom što nas ujedinjuje. Tu uistinu ima mnogo mogućnosti. A što se tiče pitanja koja nisu riješena, ne možemo ništa predviđati. Pada mi sada na pamet povijest nekih redova unutar Katoličke Crkve: kad su se jednom podijelili i kad su te podjele institucionalizirale, nikada se više nisu uspjeli ujediniti. Pa ipak je neka unutarnja, bitna povezanost ostala te i oni traže zajedništvo u jednoj Crkvi.
Da, bez odnosa s Kristom uskrsnulim, živim, mi vjernici ne možemo govoriti o nadi. Smrt i slavno uskrsnuće Isusa Krista nije događaj koji je završio, nego događaj koji traje i u čiji misterij Krist uvodi svakoga od nas. To jasno dolazi do izražaja u svetoj uskrsnoj noći, na vazmenom bdjenju, kad Crkva krštenjem prima svoje nove članove. Po služenju Crkve, u sakramentima euharistije i ispovijedi neprestano gradimo taj živi odnos sa živim Kristom. I tu je – u kraljevstvu koje nam Krist obećava i koje nam priprema ako vjerujemo u njega i ako slijedimo nauk evanđelja – temelj naše nade, horizont nade u koji onda smještamo naš svakodnevni život, njegove radosti, njegove veće ili manje brige i patnje, njegove bojazni i njegove nade.
U Turskoj ima oko 200 tisuća kršćana, u zemlji koja ima više od 85 milijuna stanovnika, što znači da smo izrazita manjina. Najveći broj vjernika ima Armenska apostolska Crkva. Potom dolaze istočne katoličke Crkve: Armenska katolička Crkva, Sirska katolička Crkva i Kaldejska katolička Crkva. Što se tiče latinskoga katoličkoga obreda, imamo tri biskupije: Nadbiskupiju Izmir koja je meni povjerena te dva apostolska vikarijata, u Istanbulu i za Anatoliju sa sjedištem u Iskenderunu na krajnjem jugoistoku zemlje. Ukupno u Turskoj ima oko 30 tisuća rimokatolika. Moja nadbiskupija ima manje od pet tisuća vjernika raspršenih na golemom prostoru zapadne i južne Turske, sve do grada Ikonije (Konya), koji je od sjedišta udaljen šestotinjak kilometara. Premda su teritorijalne granice određene, ipak ne možemo govoriti o teritorijalnom ustroju na način na koji se to govori, primjerice, u Hrvatskoj gdje su katolici većina. Nama su važne male zajednice, koje su uistinu žive. Imamo trinaest svećenika i 10 redovnica, posvećenih žena. Moram ih pohvaliti i reći da stvarno žele živjeti i djelovati, a time učiniti Krista prisutnim na tom području na kojem su rođene prve kršćanske zajednice, a danas su vjernici u krajnjoj manjini. Što se tiče vjernika rimokatoličkoga obreda, najčešće je riječ o potomcima katolika koji su došli ovamo iz zapadnih zemalja u prošlim stoljećima, najviše za vrijeme Otomanskoga Carstva. Druga su skupina ljudi koji danas dolaze iz različitih zapadnih zemalja kako bi radili u nekoj od ovdašnjih tvrtki ili u bazama NATO-a. Treća skupina vjernika koje okupljamo u svojim zajednicama su migranti i izbjeglice iz Afrike ili Azije.
Što znači činjenica da je Crkva u Smirni (Izmiru) jedina živa zajednica od sedam Crkava o kojima govori Ivanovo Otkrivenje?
Kako u takvim manjinskim okolnostima izgleda naviještanje Krista?
Naše su mogućnosti ograničene. Što se tiče bogoslužja i internoga života naših zajednica, država nam ne pravi probleme. Ipak imamo značajnih administrativnih problema jer nismo priznati kao pravna osoba. Za nas naviještati Krista znači imati otvorenu crkvu, nastojati živjeti evanđelje, brinuti se za crkve koje imamo… Četiri su crkve u našoj nadbiskupiji bile jako oštećene u potresu 2020. godine; više ih je stradalo u Anatolskom vikarijatu u posljednjem potresu u veljači 2023. godine. Budući da smo jako mala zajednica, imamo s tim velikih teškoća. Ipak, činimo sve kako bi te crkve stajale, ne zbog samih zdanja, nego zato što su upravo znak Kristove prisutnosti. Osim toga, služimo se internetskim stranicama, društvenim mrežama. No najvažniji su živi kontakti, susreti s ljudima koji dolaze pitati, koji možda ne vjeruju, ali ih zanima što mi vjerujemo i naučavamo. Gledamo da uvijek ima nekoga tko će ih primiti, s njima porazgovarati, pojasniti što ih zanima.
To je jako teško pitanje. Puno o tome razmišljam i na Europu gledam kao civilizaciju koja se odvratila od kršćanstva. Možda to u Hrvatskoj nije toliko izraženo, no u nekim zemljama Crkva i kršćanstvo nemaju više mjesto i ulogu koju su imali.
Ideologije koje bujaju, kao što su promicanje pobačaja, eutanazije i slično, znak su da je zapadna civilizacija izgubila svoj temelj. Nazvao bih to pandemijom. No ne znam jesmo li i mi sami, mi kršćani, dovoljno svjesni što znači izgubiti vjeru. I oni koji su je izgubili, jesu li svjesni koliko su blago izgubili? Kad ljudi sa Zapada dolaze ovamo u Tursku, posebno na mjesta gdje je nekada cvalo kršćanstvo, a danas su ostale samo ruševine – primjerice u Efezu (Selçuk) – uvijek ih na to podsjetim: te su ruševine slika života bez vjere, života kojega više nema. Moramo učiniti sve da bismo u našim narodima čuvali i u ljudima izgrađivali vjeru jer će inače ostati samo ruševine. To ne smijemo činiti motivirani povratkom nekoga vanjskoga sjaja, nego zato što je vjera svjetlo Uskrsnuloga koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i daje mu smisao, daje mu nadu.
Mislim da hod Crkve možemo usporediti s izlaskom izabranoga naroda i s njegovim putovanjem u obećanu zemlju. Naposljetku, i Kristovo uskrsnuće opisujemo kao vazam, kao pashu, kao izlazak iz ovoga svijeta k Ocu. I mi smo po krštenju dio toga otajstva, toga izlaska. I to naviještamo. Ako uistinu s ljubavlju i iskreno gledamo na ovaj svijet, vidimo u njemu toliko patnje i toliko zla na koje konačan odgovor nemamo ni mi kao vjernici ni bilo tko drugi. Odgovor nam je dao Bog u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista i u proglasu njegova kraljevstva. Njegove smo znakove i tragove pozvani tražiti i promicati već ovdje na zemlji, dok iščekujemo njegovo potpuno ostvarenje u uskrsnuću tijela i blaženom gledanju Boga licem u lice. To znači: pozvani smo voljeti ovaj svijet, tražiti i promicati u njemu sve što je dobro, lijepo i istinito. No naposljetku nismo mi u stanju spasiti ga. Naša prava obećana zemlja nije ovdje, nego na nebesima.
Kad me već to pitate, želio bih i ovom prilikom – premda sam to nedavno i osobno učinio posjetivši predsjednika Hrvatskoga Caritasa varaždinskoga biskupa Božu Radoša – zahvaliti Hrvatskomu Caritasu, njegovim djelatnicima, ali i svim darivateljima na pomoći koju su uputili Turskoj nakon razornoga potresa 2023. godine, na poseban način pomogavši Caritasu naše nadbiskupije. I ta je pomoć jedan od oblika naviještanja Krista. Na kraju bih također svima poželio blagoslovljen i sretan Uskrs!
