U nastavku pisma upućenom dr. Vladimiru Bakariću, ministru predsjedniku u Vladi Federalne Hrvatske, o nepravdama kojima se progoni Katolička Crkva i ponižava hrvatski narod, od 21. srpnja 1945. nadbiskup upozorava na nedopustivu sudsku praksu:
»Svakome je čovjeku zdrava razuma i poštena srca poznato da svaki okrivljenik mora imati neotuđivo pravo da se pred sudom, koji zavrjeđuje to ime i koji hoće vršiti svoju dužnost u ime pravde, može braniti i u svoju obranu tražiti preslušanje svjedoka. Bez preslušanja svjedoka, koji osobno sudjeluju na najvažnijem činu procesa, na raspravi, nema i ne može biti pravedne osude. Konstatiram da vojni sudovi ne pripuštaju svjedoke na raspravu. Time što se eventualno dopusti, da optuženi, koji tek na samoj glavnoj raspravi prvi put saznaje zašto je optužen, može putem svojih rođaka doprinijeti neka svjedočanstva njemu u prilog, nije ostvaren osnovni zahtjev ljudske pravde, da se brani putem svjedoka, jer te izjave uopće ne dolaze u obzir kod donošenja presude, kako krvavo iskustvo dokazuje. Te izjave ne mogu ni u kojem slučaju nadomjestiti usmeno preslušanje svjedoka, s jednostavnog razloga što nije ni okrivljeniku ni njegovim rođacima poznata optužnica. Dosljedno, takva svjedočanstva ne mogu biti ad rem (vjerodostojna u toj stvari, op. a.). Zato su i bez svakog utjecaja na presudu« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 185.).
»Neumoljiv je narodni sud!«
»Vojni sudovi sude uz potpuno isključenje javnosti. Nisu poznata ni imena vojnih sudaca, barem ne u javnosti. To je moguće i razumljivo u režimu, koji se ne zove demokratskim i narodnim, već otvoreno priznaje da je autoritativan. Ali nije moguće razumjeti da se takovo sudovanje vrši u režimu koji ističe demokratičnost i potpunu narodnu kontrolu. Držim, gospodine predsjedniče, da se i Vi, kao i svaki pošten čovjek, slažete u tome, da se ne može zvati narodnom kontrolom praksa koju svakodnevno pratimo u zagrebačkom novinstvu, kad ono uoči kojeg procesa donese inspirirane članke protiv stanovitog okrivljenika i sutradan sazna za njegovu osudu. Još manje se može nazvati narodnom kontrolom ono saopćenje, što službeni izvještaji donose poslije osude vojnih i građanskih sudova. Takva su saopćenja više cinička poruga osuđenika i po tome pljuska u lice pravde, nego opravdanje najtežih krvavih kazna.
2. Za potvrdu ovoga služi primjer smrtne osude prof. Kerubina Šegvića. Premda je g. Maršal jasno izjavio da će svećenici, koji nisu okrvavili ruke, nego samo što pisali, biti amnestirani, ipak je starac od 79 godina K. Šegvić, za koga ni obrazloženje presude, sastavljane sasvim nepravnički, ne tvrdi da je okrvavio ruke, osuđen na smrt. Njemu se imputira gotska teorija o porijeklu Hrvata. To je jedna znanstvena teorija, koja može biti neispravna, može se nazvati i ludom. Ali za takvu znanstvenu teoriju, po zdravom se ljudskom razumu u kulturnom, naprednom svijetu ne izriče smrtna presuda, nego se čovjeka šalje u zatvor ili ludnicu. Pogotovo, kad nije dokazano da je prof. Šegvić tom teorijom sam huškao na klanje. Ovakova je motivacija smrtne osude starca prof. Šegvića izazvala u pravničkim krugovima zaprepaštenje zbog pomanjkanja pravnog osjećaja, a u širokim narodnim krugovima sućut nad krvavom sudbinom nemoćnoga starca. To su, g. Predsjedniče, sasvim prirodni ljudski osjećaji i nikakva teorija ni propaganda ne može ih proglasiti ‘lažnom humanošću’.
Kako je gornja motivacija smrtne osude prof. K. Šegvića bila nedostatnom pokazuje i članak ‘Neumoljiv je narodni sud’, što ga je donio zagr. ‘Omladinski borac’ od 5. VII. o. g. Tu se kaže za K. Šegvića da je ‘stari pop sličan majmunu’, ‘tvornica tako zvane gotske teorije o porijeklu Hrvata’. U tom se članku izričito priznaje, da ‘herrenvolkovci’ nisu htjeli priznati Hrvatima da su s njima isto, tako da ova nakaznost nije nikada dobila službenu potvrdu. U tom ‘obrazloženju’ imade i više jasnih protuslovlja. Šegvić se ogradio od opravdanja ustaša, koji da su se služili njegovom teorijom, da opravdaju svoja nedjela nad Srbima. A to je i opće poznato da Šegvić nije odobravao klanje Srba, nego ih je i preda mnom u više navrata javno osuđivao. Za sve ostale inkriminacije što se navode, Šegvić je trebao ići prije pred sud nacionalne časti, nego pred vojni sud, koji ga je osudio na smrt s motivacijom, koju ni jedan sudac zdrava razuma ne može usvojiti« (str. 185.-186.).
»Ili, zar može zdravi i prirodni osjećaj hrvatskoga naroda prihvatiti obrazloženje smrtne presude č. s. Blande Stipetić. Po prvi puta u povijesti hrvatskoga naroda ta je č. sestra osuđena najtežom kaznom, kojom se kažnjavaju krvavi zločini, čime je č. s. Blanda Stipetić okrvarila ruke? (…)
Ili, da spomenem još jedan takav primjer. Župnik sv. Obitelji u Zagrebu na Kanalu, Petar Kovačić, kažnjen je što je primio odlikovanje ustaškog režima, što ga je protiv svoje volje dobio… No tu počinje jedinstvenost našega sudovanja. Preko prijedloga javnoga tužioca, sudac ga sam optužuje da je pred nekoliko godina jednu njegovu rođakinju preveo s pravoslavlja na katolicizam, i za to ga osuđuju na šest godina prisilnog rada? Kadija sudi, kadija tuži – govori naš narod za tursko sudovanje od prije stoljeća unatrag. A eto, napredni, hrvatski narodni sud u Zagrebu, godine 1945. radi kao da živi u 16. i 17. stoljeću! Stradanje župnika Kovačića nije time dovršeno. On je doveden u Zagreb i vojni sud Komande osudio ga je na smrt! Tu staje pamet i srce!
Nisam mogao provjeriti vijesti koje su stigle, stoji li, da je koprivnički župnik Stjepan Pavunić, također u Križevcima, osuđen na smrt. Poznam Pavunića kao osobito savjesnog čovjeka, koji se ne bi ni mravu zamjerio. Taj je čovjek daleko od pomisli da bilo protiv koga huška. Ako se izjašnjavao za hrvatsku državu činio je to u vrijeme kada je NDH postojala i kad je ona imala i te kakvu koercitivnu (koja može prisiliti, op. a.) silu. Ako je bio član sabora, nije bio po svojem pozitivnom pristanku, nego kako je svima dobro poznato, odredbom tadanjih vlasti. Poznato je i to, da su oni, koji se nijesu odazvali pozivu u sabor, išli u zatvor. Zar da čovjek takvih moralnih vrlina, kakav je Stjepan Pavunić, zaslužuje smrtnu kaznu?
Ili zar da varaždinski župnik Kanoti (Mihovil, op. a.), čovjek miran i trijezan, ugledan u svome gradu, dugogodišnji odgajatelj varaždinske mladeži, bude strijeljan kao običan zločinac? Zar nije tu na mjestu riječ maršala, da se takovi, koji nijesu okrvavili ruku, puste kućama, nakon svih neprilika i patnja, koje su već do sada pretrpjeli.
To isto vrijedi za župnika biskupečkoga g. Kalajdžića i župnika Kamenskoga Kučmanića, koji je kako čujem, po karlovačkom vojnom sudu također osuđen na smrt« (str. 186.-188.).
NASTAVLJA SE
