Okružnica u »Tjednu majke i djeteta«, 20. travnja 1945.:
»I ove godine održat će se po cijeloj Hrvatskoj od 26.V. – 3.VI. ‘Tjedan majke i djeteta’.
Kako sudbonosnu ulogu igra majka u životu pojedinog čovjeka i cijeloga naroda, o tome ne treba puno govoriti. Dosta je samo prolistati životopise svetaca i ostalih velikih ljudi, pa ćemo odmah opaziti jednu značajnu činjenicu, naime, da iza svakoga velikog muža redovito stoji pobožna i sveta majka. Tako na primjer iza Augustina stoji sv. Monika, iza Hrizostoma sv. Antuza, iza svete braće Grgura Naz. i Cezarija i sestre im Gorgonije stoji svetica Nonna, i tako redom. A svetac naših dana, Ivan Vianney, naglasio je više puta: ‘Sve što imam, Bogu zahvaljujem svojoj majci.’
Imaju ći sve to pred očima pozivam svu braću svećenike, da tih dana održe propovijedi o velikoj ulozi majke u obitelji i narodu« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 122.-123.).
Primio ukupno osam škrinja:
O karitativnim naporima nadbiskupa Stepinca pisao je 6. svibnja 1945. i Marijan Mikac, hrvatski pisac i pjesnik, suradnik časopisa »Zenit«, koji je rođen u Senju 1903., a preminuo na brodu pri povratku u Australiju 1972. Bio je g. 1941. imenovan ravnateljem u Državnom ravnateljstvu za film.
»Uz zapise ovoga dana, kojima prestaju veze izaslanstva Svete Stolice s vladom Nezavisne Države Hrvatske i Poglavnikom dr. Antom Pavelićem, dodajem sljedeće retke iz jednog pisma, koje mi je pisac dnevnika poslao u Buenos Aires: ‘Kardinal Stepinac se uvijek i svuda zauzimao za progonjene. Mnogo puta, kad njegovo posredovanje nije uspjelo, došao je k meni da učinim sve za spas onih jadnika, koji su bili osuđeni na smrt.’ U drugom jednom pismu je napisao: ‘Već 3. svibnja 1941. god. izdao je Pavelić zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu. Znam vrlo dobro, da je nadbiskup Stepinac prosvjedovao jer nije bilo slobode biranja. Kad smo mi stigli u Zagreb (tj. izaslanik Sv. Stolice opat Marcone i njegov tajnik vel. Masucci), nadbiskup nam je više puta opetovao, da ta odredba nije pravedna. I mi smo to rekli i Paveliću i njegovim ministrima’« (str. 124.-125.).
Iz svjedo čenja dr. ing. Marka Vidakovića, voditelja dobrotvorne organizacije Unutarnji jugoslavenski front u Zagrebu, od 15. svibnja 1945. također je lako iščitati lepezu nadbiskupovih karitativnih akcija:
»Za vrijeme Drugog svjetskog rata pokrenut je ovaj front od prof. dr. Julija Budisavljevića, Gjure Vukosavljevića i dr. ing. Marka Vidakovića u svrhu zaštite našeg progonjenog naroda putem široke socijalne akcije. Osnovan je u listopadu 1941. a radio je do posljednjeg dana rata u svibnju 1945. Odmah iza osnutka prišli su radu ing. Vasilić, ing. Subotić, Djakula, Pribić, Strižak, mnoge gospođe kao Becić, Bojanić, mph. Divjak, Dzakula, Pokrajac majka i kći i mnogi drugi, pa su se svi skupljali oko gđe Dijane Budisavljević, koja je dala i ime početnom radu ove akcije. Prve dvije godine prostorije akcije bile su u stanu gđe Dijane Budisavljević, a druge dvije u stanu rukovaoca fronta dr.inž. Marka Vidakovića.
Prve godine rada oslanjao se taj rad na akciju židovske bogoštovne općine, pošto je ta općina imala dozvolu i nalog za zbrinjavanje židovskog življa, a dijelom i našeg, pa je i sam UJF dobio od ustaških vlasti dozvolu. Kasnije se rad UJF emancipirao od ove veze i svoj rad usamostalio i proširio.
UJF je stajao cijelo vrijeme rata u dodiru s nadbiskupom dr. Stepincem u svrhu korisne intervencije kod vlasti u korist progonjenih, nadalje sa msg. Masiccijem, tajnikom papinskog legata, a donekle i s nekim njema čkim vlastima (Feldkomandatur, Arbeitseinsatz).
UJF je organizirao kapital u Zagrebu, pa je obrat novca dosizao milijunske svote i tako se pru žila mogućnost, da su neke obitelji justificiranih očeva dobijale potporu mjesečno u visini od 100.000 kuna, a boraca u oslobodilačkim redovima oko 50.000 kuna i više.
UJF je stajao nadalje u stalnoj vezi sa Hrvatskim crvenim križem (HCK), gdje su osnovani putem UJF fondovi za ‘Posebnu branidbenu pomoć’ u logorima Jasenovac, Stara Gradiška i Lepoglava, ‘Fond za potporu otpuštenih zatočenika iz logora’, nadalje akcija za potporu porodica čiji su očevi bili u oslobodilačkom pokretu i redovima, akcija za potporu u hrani kažnjenika i zatočenika Sudbenog stola u Zagrebu (Mitrovica, Požega, Stara Gradiška preseljeni u Zagreb), akcija za potporu u hrani logora za prisilne radnike za Njemačku (Arbeitseinsatz), akcija za potporu u hrani logoru u Kustošiji (Armee, Gefangenen Sammelstelle), potporu u hrani povratnika radnika iz Njemačke putem prihvatne stanice HKC, potpora u hrani rekonvalescentima poslije preležanog pjegavca iz logora iz Savske ceste, koji su se nalazili u Kužnoj bolnici.
UJF je stajao u vezi i sa Međunarodnim crvenim križem u Zagrebu, Preradovićeva ul. 24, u istu svrhu kao napred navedeno, i odatle je potekla ‘Kumovska akcija’ tj. potpora švicarskih građana našoj djeci koje smo gore spomenuli, a osim toga UJF je odatle dobijao vitamine u većim količinama.
UJF je stajao u vezi neko vrijeme i s inozemstvom putem člana UJF dr. Luja conte Vojnovića i njegovih inozemnih poznanika. Rad članova UJF bio je počastan.
Naveden rad UJF prikazan je u sljede ćim točkama:
1.) Preuzimanje djece Srba roditelja, koji su upu ćivani na prisilan rad u Njemačku, smještaj u Gluhonijemi zavod (dr. Bresler), Jeronimsku dvoranu (dr. Stepinac) i kolonizaciju (karitas). Pomoć privatnika u prehrani i preuzimanju djece na ishranu i odgoj« (str. 125.-126.).
NASTAVLJA SE
