Svjedočanstvo djelatnika Hrvatske poljodjelske banke da je Židovska bogoštovna općina svoj bankovni novac čuvala pod imenom »Dijecezanske blagajne Nadbiskupije zagrebačke« uz suglasnost nadbiskupa Stepinca, i da je »upotrebljavan za pomaganje politički progonjenih osoba po okupatoru«, tj. konkretno – Židova, 10. ožujka 1946.:
»Povodom napuštanja službe druga dra Mije Maričića, kao ravnatelja Hrvatske poljodjelske banke d.d. u Zagrebu, daju potpisani namještenici rečene banke sljedeću karakteristiku:
Drug dr. Maričić Mijo preuzeo je upravu Hrvatske poljodjelske banke u mjesecu svibnju 1942. i bio ravnatelj banke do konca mjeseca veljače 1946., kada je po isteku otkaznog roka napustio službu radi dokidanja njegovog radnog mjesta zbog štednje.
Odmah kod nastupa službe druga dra Maričića došao je do izražaja njegov antifašistički stav kako u njegovim izjavama tako i u njegovom radu, što se naročito očitovalo u tom:
– što za njegovog vremena uprava nije davala nikakovih izjava o lojalnosti tzv. N.D.H.
– što je strogo pazio da banka i njene podružnice ne podjeljuju kredite osobama, koje su preuzele pravoslavne i židovske radnje kao ni Nijemcima ni ustašama, naprotiv što je skrivao u banci novac Židovske bogoštovne općine od cca kuna 40.000.000 s prometom od preko kuna 100.000.000 pod imenom ‘Dijecezanske blagajne Nadbiskupije zagrebačke’, a kojim se novcem moglo u banci disponirati samo sa znanjem njegovim i druga Eduarda Cernjaka. Taj novac je upotrebljavan za pomaganje politički progonjenih osoba po okupatoru.
– što banka za njegovog vremena nije davala nikakovih dobrovoljnih priloga za okupatorske ustanove i svrhe, nego jedino neznatne iznose po odredbi Saveza novčanih zavoda za Crveni križ i slično…
SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU!
Kao imenovani delegat Ministarstva financija kod Hrvatske poljodjelske banke odmah iza oslobođenja pregledao sam detaljno poslovanje banke i ustanovio da gornji navodi odgovaraju istini.
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!
Briemak
Delegat Ministarstva financija
Hrvatska poljodjelska banka
dioničarstvo društvo
(nečitljiv potpis službenika banke)
Potpisi bankovnih činovnika:
Rudolf Martinčić, Nikola Vuljuka, Josip Anić, Dragica Tišljar, Concilia Ferdinand, Eduard Cernjak (te imena službenika čija su imena nečitljiva): Nikola, Vladimir, Rudolf, Franjo, Josipa, Ivan« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 353.-355.).
Pismo nadbiskupa Alojzija Stepinca mons. Josephu Hurleyju, apostolskomu nunciju u Beogradu, o komunističkom progonu Katoličke Crkve, 27. svibnja 1946.:
»Prije nekoliko dana, na očigled ljudi, u 7 i 30 sati poslije podne, na području župe Odra, Zagrebačka nadbiskupija (udaljena 15 km od Zagreba) policijska postrojba ‘OZNA’, ubila je mladog svećenika Stjepana Povoljnjaka. Ubijen je potpuno nevin, iz mržnje prema vjeri, jer je bio svećenik sveta i besprijekorna života. Ubijen je kao pas, bez bilo kakvog procesa, bez ikakva dokaza. Spominjemo kako je prije Božića 1945. na isti način ubijen, u župi Voloder, mladi svećenik Karlo Delija, koji je bio izveden na ulicu, u šest sati poslije podne, i ubijen kao pas, na prostoru ispred župnog dvora, također bez procesa i bez dokaza. Nadalje, kad se prisjetimo, da su ovih dana odvedeni svećenici Josip Sukner, upravitelj župa Jelenska, i Juraj Žmegač, salezijanac (a ne znamo zašto?), moramo zaključiti, da su svi svećenici zajedno s biskupima u Jugoslaviji, bez ikakvih prava i da od bilo kojeg pojedinca komunista, bez procesa kao psi, mogu biti ubijeni…
Za osobnu informaciju, šaljem Ti vijest o ministru Krajačiću (koji je ministar unutarnjih poslova u Zagrebu), koji silno mrzi Crkvu, a osobito svećenike. Govore, oni koji ga dobro poznaju, da je u dobi od 14 godina, ubio jednog mladića. Onda je pobjegao, i postao komunist. Prvu je ženu otpustio i drugom se oženio. U Španjolskoj (pričao je to sam ministar svom jednom prijatelju), je u građanskom ratu mnoge svećenike ubio svojom rukom. Eto kakve ministre imamo u komunističkom režimu.
Svakog dana ubijaju ljude u raznim župama. Nitko ne zna niti zašto niti gdje će umrijeti. Pakleni teror vlada u ovim krajevima.
Ovih su dana komunisti, očito pod utjecajem govora što ga je Tito održao u Zagrebu, porušili spomenik hrvatskim vojnim licima, koji su oni podigli za vrijeme rata u čast Bl. Dj. Marije na Bistrici. Laž je, jer komunisti uvijek lažu, da je to bio spomenik takozvanim ‘ustašama i Paveliću’.«
»Izjava« 150 svećenika Zagrebačke nadbiskupije od 24. rujna 1946., koja je, očito, bila napisana zbog uhićenja nadbiskupa Stepinca nekoliko dana prije, tj. 18. rujna 1946. kada su u pola šest ujutro policajci ušli u zgradu Nadbiskupije: »Povodom lišenja slobode preuzv. g. Nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca i povodom raznih optužbi protiv njegove osobe mi podpisani zagrebački svećenici i redovnici izjavljujemo
1) Nikad nije preuzv. g. Nadbiskup Dr. Alojzije Stepinac nikome od nas davao nikakove ni pismene ni usmene direktive ili poticaje za bilo kakvu ilegalnu ili političku terorističku djelatnost, niti smo ikada ikakov povod za takovo političko djelovanje zapazili ili našli u njegovu radu.
2) Naprotiv ističemo, da je preuzv. g. Nadbiskup trajno naglašavao svojim svećenicima, da se čuvaju svake političke djelatnosti i da u smislu crkvenih propisa ograniče svoj rad jedino na čisto vjersko područje. Kao dokaz tomu navodimo na pr. Okružnice: 1. 10.VIII.1938. br. 6347; 2. 4.II.1942. br. 1722; 3. 24.IX.1943. br. 8614; 4. 14.IX.1944. br. 6920; 5. 6.VII.1945. br. 5027
3) Ako se koji svećenik usprkos jasnih odredaba svoga Nadbiskupa bavio kakovim ilegalnim radom, to on za to sam snosi potpunu odgovornost, te čini tešku nepravdu, kad odgovornost za svoju krivnju hoće prenijeti na svoga crkvenog poglavara« (str. 372.-373.).
U takvoj situaciji vrijedno je spomenuti i zahvalu Terezije Škringer nadbiskupu što joj je dva puta bio pošteđen život od 29. rujna 1946.:
»Potvrđujem ovime, da mi je Hrvatski Metropolita Preuzvišeni g. Nadbiskup Alojzije Stepinac dva puta spasio život, zašto sam mu naročito zahvalna.
Kada sam se vratila iz Graza iz zatvor GESTAPO-a primila sam na njegov zagovor dozvolu boravka u Zagrebu, jer sam bila nadležna u Kapela-Brezno (Slovenija), inače bi po GESTAPO-u bila odvedena u Njemačku.
Dana 2. III. 1942. bilo je po GESTAPO-u naređeno, da me se uhapsi i uputi u logor Osviencin. Preuzvišeni g. Alojzije Stepinac zamolio je tada Gradsko poglavarstvo (senatora Maticu), da mi izda domovnicu. Na njegovu molbu primila sam 5. ožujka domovnicu i prema tome GESTAPO nije više imao prava, da me odvede u Sloveniju« (str. 373.-374.).
ZAVRŠETAK
