Zauzimanje kod pročelnika Ante Štitića u Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost da se pusti iz jasenovačkoga logora komunistička aktivistkinja Branka Nemet, 16. rujna 1944.:
»Nemet Branka. Upućena u logor na 3 god. t.j. od 19. IV. 1944. do 19. IV. 1947. Još kao sveučilištarka ljevičarski raspoložena i kao takova glasovala je za sve ljevičarske listine.
Po osnutku NDH brat joj radi komunizma biva upućen u logor. Zaručnik imenovane Židov ing. Goldstein bio je također u logoru. To sve još više čini imenovanu neraspoloženu prema NDH.
Godine 1941. počinje davati Nedi Heklstein narodnu pomoć, a kasnije Zdenki Munk (u bjekstvu). Godine 1941. imenovana je pristupila AFŽ. Došla je naime u vezu sa Šteficom Ivančić (uhićena) koja ju je organizirala. U tome istom odboru bila je organizirana i komunistkinja dr. Ana Roth-Deutsch i Eva Burić (uhićena).
Navedene su sa predmetnom održavale komunističke sastanke, sabirale narodnu pomoć od Zlate Sendjerdji, Ljerke Pezelj. Okrivljena je napokon u društvu Eve Burić vodila nadzor nad skladištem sanitetskog tvoriva koje je bilo namijenjeno partizanima.
Činovnica I. Hrvatske štedionice, stara 27 god.
Uhićena 19. IV. 1944.
- V. 1944. u Staroj Gradiški
- VII. 1944. u Jasenovcu
moli za otpust iz logora
Ponovno molbu preporučio Gl. ravn.
za j.r. i s. pročelniku Štitiću« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 72.-73.).
Dopis Joakima Župančića, člana izaslanstva Hrvatskoga Crvenoga križa u Italiji, upućen krčkomu biskupu dr. Josipu Srebrniću od 22. rujna 1944. u kojem javlja da ga je na putu iz Malinske u Krk zarobila partizanska vojna zasjeda, također svjedoči o karitativnoj djelatnosti nadbiskupa Stepinca. Naime, on je po nadbiskupovoj zamolbi trebao otići na Rab i izvidjeti stanje oko 4870 zatočenika u talijanskom logoru, kao i u logoru na Pagu. Usputno, pismo je napisao u zatvoru i budući da ga nije mogao poslati službeno, zamolio je za uslugu Mariju Škalec, koja je pismo umjesto biskupu predala Ozni:
»Preuzvišeni! Bio sam namijenjen Vama, na molbu preuzvišenog nadbiskupa dr. Stepinca, a odatle kanio sam na službeno putovanje na Rab i Pag da tamo ispitam sve u vezi s bivšim sabirnim logorima. Vašoj Preuzvišenosti trebao sam predati zapečaćeno pismo kojega sadržaj mi je poznat. Na putu Malinska – Krk zarobljen sam od pasrtizanske patrole 10. IX. i do danas sam pridržan. Moja daljnja sudbina je neizvjesna iako me po Ženevskoj konvenciji o Crvenom križu (1929) te Ženevskoj konvenciji o postupku prema ratnim zarobljenicima ne bi uopće mogli zarobljavati…
Molim obavijestite Poslanstvo u Veneciji, nadbiskupskog tajnika dr. Lackovića (Zagreb), konzulat u Rijeci te naslov Erna Ried Salzburg o tome da sam u vršenju svoje misije zarobljen« (str. 73.)
Nadbiskupova vlastoručna bilješka o intervenciji za Katarinu Kovačević r. Kustić da ne bude odvedena u zatvor s petogodišnjim djetetom, 28. rujna 1944.:
»Gđa Kovačević Katarina r. Kustić (Žena ing. Kovačevića koji je bio obješen u Maksimiru, ali se prelomilo uže i on je pobjegao – a sada je partizanski pukovnik navodno). Radi muža imala bi biti odvedena u zatvor u logor sa 5-godišnjim djetetom čim ozdravi u sanatoriju gdje leži bolesna. Informirati se, ne bi li se barem dijete moglo gdje smjestiti jer ono nije krivo« (str. 74.).
Snažno je svjedočanstvo u korist nadbiskupa Stepinca i izvješće obavještajnoga odjela britanske mornarice (Naval Intelligence Division) od 2. listopada 1944. o njegovu zauzimanju za Srbe i Židove. O ozbiljnosti tvrdnja toga mornaričkoga odjela govori i činjenica da je on pod vodstvom ravnatelja Tajne službe Johna Henryja Godfreya izradio priručnik namijenjen britanskoj vojsci, koja je spremala invaziju na ove prostore:
»U Hrvatskoj Pavelićev režim učinio je sve da zadobije potpunu podršku Crkve, ali je rimokatolički kler, slijedeći liniju zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, snažno protestirao jednako protiv ustaškog progona Srba i Židova kao i protiv vladinih pokušaja da prisili na prelaz na rimokatolicizam« (str. 74.).
Nadbiskupovo zauzimanje za spašavanje pravoslavne djece iz jasenovačkog logora, 4. listopada 1944.:
»Popis djece u logoru Jasenovac:
- Bajić Desimir
- Bakić Uroš
- Batić Miloš
- Bjelotanić Dušan
- Bjelovuk Dragomir
- Borković Miloš
- Cvijanović Rodoljub
- Dobroš Savo
- Desančić Rajko
- Desančić Slavko
- Čikić Svetozar
- Eckhaus Maks
- Gigović Živko
- Gligić Jovan
- Golić Mile
- Hadžić Živko
- Ivanović Ilija
- Ilišević Vasilije
- Katanić Jelenko
- Keco Dušan
- Kljajić Gojko
- Kovačević Vaso
- Lajić Boško
- Janković Savo
- Janjetović Branko
- Mijić Ostoja
- Milešević Milivoj
- Mirić Milutin
- Popović Ostoja
- Popović M. Radovan
- Popović N. Radovan
- Popović Vojislav
- Prelić Boško
- Prelić Dušan
- Prpoš Dušan
- Radošević Janko
- Rakić Uroš
- Stanisavljević Dušan
- Starčević Borislav
- Stojaković Ostoja
- Stojaković Rajko
- Stojaković Slavko
- Stojaković Stanko
- Stokić Dušan
- Subotić Ljubo
- Šinik Milan
- Šuvak Dušan
- Šuvak Rade
- Tešić Mirko
- Turudija Milan
- Turudija Vaso
- Ugrenović Ljubomir
- Vidović Momir
- Vidović Radomir
- Vlainić Milinko
- Vukolić Petar
Djeca većinom od 4-14 godina, koja su ovdje popisana, nalaze se u Jasenovcu. Neka se dr. Nuk informira kod mjerodavnih, ne bi li se mogla prepustiti KARITASU?
Dne 4. X. 1944. osobno govorio s pročelnikom Šitićem. U toku je zakonska odredba o osnivanju odgajališta za sve malodobnike u logoru« (str. 75.).
