Početak nove školske godine za različite sastavnice države i društva različito znači. Najčešće se govori s kojim se materijalnim strahovima i programskim izmjenama susreće mjerodavno ministarstvo, s kojim se problemima suočavaju učitelji, s kojim nadama i strahovima učenici ili roditelji uopće. No čak se i u crkvenim krugovima rijetko artikuliraju izazovi s kojima se susreću katolički roditelji kao prvi odgojitelji u vjeri, a oni čine roditeljsku većinu 460 tisuća hrvatskih osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Malo se u (crkvenoj) javnosti govori o tome da se s početkom nove školske godine u katoličkim obiteljima ulazi i u svojevrsnu novu duhovnu neizvjesnost za djecu koja su u suvremenim okolnostima sve izloženija utjecajima vrijednosno dalekima od kršćanskoga svjetonazora, a to se izravno tiče i crkvenoga života, pogotovo na župnoj razini.
Roditelji su danima djecu pripremali za novu školsku godinu kako bi zadovoljili sve što se od njih traži da budu vrli članovi »društva znanja« – upisivali su ih u više razrede, kupovali radne materijale, punili rasporede izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti umjetničkoga ili športskoga karaktera… no i dalje suočavajući se s kroničnom sušom duhovnih, kršćanskih, katoličkih ponuda za svoju djecu.
Iako većina djece pohađa katolički vjeronauk u školi, to i dalje ne znači da su djeca sustavno katehizirana jer poznato je da vjeronauk u školi i župna kateheza nisu jedno te isto.
Nije pritom riječ o manjini roditelja i djece koja ostaju bez sustavne župne kateheze, nego o velikoj većini, jer rijetke se župe u Hrvatskoj mogu pohvaliti da imaju kateheze za sve uzraste školske djece. Istina, postoje kateheze za prvopričesnike i krizmanike, ali njih je u odnosu na svu djecu i mlade tek oko 15 posto – što je ponovno manjina u odnosu na ukupan broj školaraca. Dakle, osim djece i mladih koji se pripremaju za sakramente, većina djece u župama ostaje nezahvaćena sustavnom župnom katehezom. Da onda svi idu u katoličke škole u kojima mogu dobiti i dodatnu vjersku izobrazbu? To je praktično nemoguće jer kapaciteti tih škola takvi su da mogu primiti tek manje od jedan posto svih hrvatskih osmoškolaca i srednjoškolaca. Komu su onda u duhovnom smislu djeca većinom prepuštena? Ideološkoj kolonizaciji o kojoj često govori i papa Franjo? Društvenim mrežama o čijem se negativnom utjecaju očituju čak i školarci? Ulici koja nikad nije bila sigurno mjesto za preživljavanje? Medijskoj ulici kojoj nije problem i lažima graditi stvarnost? Odgovori na ta važna pitanja ostaju često i u Crkvi negdje u zraku, dok se istodobno katoličke vjernike u Hrvatskoj zabavlja nametanjem tema i umjetnim stvaranjem rasprava o, primjerice, pitanju navodnoga krštenja jednoga djeteta jednoga istospolnoga para.
Zasigurno nema župnika, redovnica, redovnika, vjeroučitelja koji ne bi bio sretan da su crkvena dvorišta i dvorane ispunjene djecom i mladima. Ipak, brojni su razlozi koji priječe da se to dogodi. U mnogim krajevima malo je djece da bi se formirale skupine; nema vjeroučitelja koji bi se trajno obvezali na vođenje kateheza; nema programa po kojima bi se radilo; premalo je sati u danu župnika da bi zadovoljio sve vjerske potrebe; nema ni adekvatnih prostora, a sada su i režijski troškovi previsoki; mjere protiv pandemije dodatno su udaljile djecu i mlade od Crkve… No gledano iz perspektive »ludosti evanđelja«, iz perspektive Crkve koja je nastala na apostolskoj vjeri ribara i težaka i čija se snaga učvršćivala u arenama i mučilištima, nisu li današnji uvjeti idealni da se razmaše i župni pastoral školaraca?
