Crte osobnosti pozitivno povezane s nadom ponajprije su optimizam i zadovoljstvo životom, a u visokom je stupnju neuroticizam s njima negativno povezan, pokazuju rezultati niza studija. Neuroticizam je, prema Eyseneckovu modelu osobnosti, uz psihoticizam i introverziju – ekstroverziju, jedna od triju osnovnih i neovisnih dimenzija osobnosti. Neuroticizam imaju u određenoj mjeri svi ljudi, samo što »nizak stupanj neuroticizma označava osjećajnu stabilnost, a visok stupanj osjećajnu labilnost«.
Nadu čovjek ne nasljeđuje genetski, nego je ona kognitivna kategorija koja se učenjem stječe, a odnosi se na razmišljanja usmjerena prema postavljenomu cilju. Ako se djeca u obitelji ili odgojno-obrazovnoj ustanovi kontinuirano susreću s pozitivnim primjerima, veća je vjerojatnost da će usvojiti optimizam i nadu. Istraživanja pokazuju da se »nadajuće mišljenje« počinje oblikovati u dobi od dvije godine, pod ključnim utjecajem okoline, posebice roditelja i odgojitelja od dječjih vrtića do škole. Tako riječju i primjerom poučeno dijete razmišlja o načinima dolaska do cilja, o uzrocima i posljedicama te isto tako kako svojim slobodnim odabirom može utjecati na brojne događaje u vlastitom životu. Za velikoga E. Eriksona »nada je istodobno prva i najnužnija vrlina inherentna stanju života«, koja uči dijete da povjerenje koje je steklo u prvom razvojnom razdoblju znade primjenjivati u različitim situacijama u kasnijem životu.
Stoga je neizostavno da roditelji i odgojitelji budu svjesni važnosti nade kao »nužne karakteristike za postizanje važnih ciljeva i održavanje pozitivnih emocija, misli i stajališta«. Također je od velike važnosti za odgoj u nadi, ističu rezultati pojedinih istraživanja, da roditelji i odgojitelji pokazuju pred djecom vedar duh i upornost u djelovanju te budu otvoreni za nove ideje i spoznaje. To nužno najčešće uključuje crte osobnosti: nadu, optimizam i zadovoljstvo životom.
Zadovoljstvo životom označava opći afektivni odnos osobe prema vlastitomu cjelokupnomu življenju i djelovanju. To je u biti kognitivna i emocionalna sastavnica doživljavanja vlastite dobrobiti, a odnosi se na procjenu pojedinca o sebi, u kojoj je mjeri njegov život dobar, odnosno koliko je pojedinac zadovoljan svojim životom.
Vlastiti život vrjednuje se prema sebi važnim vrijednostima, iskustvima i očekivanjima. Stoga je vrlo važno da su roditelji i odgojitelji zadovoljni svojim životom, pa da u tom ozračju pristupaju djeci pozitivno, raspoloženo, vedro, pa i zabavno. Takvo njihovo ponašanje svakako će pridonijeti boljoj prilagodbi na životne okolnosti, uspješnijemu razvoju potencijala, cjelovitijemu samoostvarenju i socio-emocionalnomu razvoju djece.
Također je važno uzeti u obzir činjenicu da znanstvene analize povezanosti nade, optimizma i zadovoljstva životom pokazuju značajnu pozitivnu korelaciju nade s optimizmom i zadovoljstvom životom. Takvi rezultati također pokazuju da roditelji i odgojitelji s višim stupnjem optimizma posjeduju i višu razinu nade i veće zadovoljstvo životom. Nema dvojbe da će vedri, topli i suosjećajni roditelji i odgojitelji znatno snažnije utjecati na razvijanje nade u djece, kao i njihova pozitivnoga razmišljanja i postavljanja općenito prema životu i životnim zadaćama.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja izlazi u nakladi Glasa Koncila
