Prema novim izračunima plastika je jedan od najvažnijih čimbenika koji pridonosi klimatskim promjenama. Autori studije upozorili su da procjena učinka plastike na globalno zagrijavanje mora uključiti sve stupnjeve proizvodnje, transporta, potrošnje, odlaganja, reciklaže, onečišćenja okoliša… Tek se cjelovitim pristupom »od kolijevke do groba« može odrediti ekološka cijena nekoga proizvoda, materijala ili tehnologije (»Plastika i klima – Prikriveni troškovi plastičnoga planeta«, CIEL, svibanj 2019.).
Godišnja emisija stakleničkih plinova, zbog proizvodnje i spaljivanja plastike, iznosi 0,86 gigatona, što odgovara količini koju proizvodi 189 termoelektrana snage 500 megavata (termoelektrana Plomin ima snagu od oko 300 megavata). Za tridesetak godina, zbog trenda povećane potrošnje plastike, ta će masa porasti na 2,8 gigatona (emisija koju stvara više od 1000 termoelektrana veličine Plomina). Drugim riječima, proizvodnja i spaljivanje plastičnih materijala ima važan doprinos globalnomu zagrijavanju. Količina stakleničkih plinova iznosi 15 posto udjela emisije koju stvaraju sve termoelektrane svijeta!
Osim toga, podsjećaju autori, za procjenu ukupnoga dima koji stvara plastična civilizacija potrebno je dodatno uključiti emisije zbog ekstrakcije fosilnih goriva i njihova transporta, širenja petrokemijskih pogona, načina zbrinjavanja plastičnoga otpada, recikliranja i spaljivanja, te emisije zbog plastifikacije okoliša, posebice mora.
Poznato je da 40 posto stakleničkih plinova, koji nastaju zbog industrijske proizvodnje, poljoprivrede ili prometa, uklanjaju iz atmosfere – oceani. Međutim, sve veće količine mikroplastike i nanoplastike u svjetskim morima narušavaju njihovu prirodnu sposobnost da apsorbiraju ugljični dioksid ili metan. Plastifikacija, dakle, smanjuje kapacitet oceana za pohranjivanje »ispušnih« plinova (takozvana sekvestracija). Dokazano je da je mikroplastika toksična za fitoplanktone koji hvataju ugljični dioksid iz atmosfere i morske vode te ga fotosintezom pretvaraju u šećere. Mikroplastika je također otrovna za zooplanktone, sićušne organizme koji transportiraju ugljični dioksid u dublje, donje slojeve oceana. Carroll Muffett, urednica studije i predsjednica Međunarodnoga centra za zakone o okolišu, upozorava: »To je posebno zabrinjavajuće jer mikroplastika ne narušava klimu samo ispuštanjem metana, nego remeti sposobnost oceana da prirodnim načinom potope ugljik.«
Procjenjuje se da će svjetska potreba za naftom zbog sve većega udjela električnih vozila i efikasnijih tehnologija biti u blagom padu, ali, s druge strane, zbog povećane potražnje za plastičnim materijalima očekuje se porast potrošnje fosilnih goriva. Petrokemijski sektor (proizvodnja plastike od nafte ili prirodnoga plina) troši oko 8 posto ukupnih svjetskih potreba za naftom, no očekuje se da će taj udio, za tridesetak godina, porasti na čak 20 posto. Svaki peti barel nafte pretvorit će se u plastičnu ambalažu! No prema tvrdnjama autora studije, to su takozvane konzervativne procjene, što znači da stvarna proizvodnja i udio plastike u potrošnji fosilnih goriva mogu biti samo – veći.
Najveći potrošač plastike danas je Kina, ali najveći porast potreba za plastikom očekuje se u zemljama Bliskoga istoka, Afrike i Azije. U zemljama Europe i Sjeverne Amerike očekuje se lagani pad plastične ekonomije, pa će svjetski udio potrošnje i onečišćenja plastičnim materijalima u razvijenim zemljama iznositi manje od 15 posto. To je, zapravo, jedini mogući put u rješavanju »plastičnoga problema« – smanjiti uporabu plastike, zabraniti plastiku za jednokratnu uporabu i povećati udio reciklirane plastike. Nedavnom Direktivom o zabrani jednokratne plastike Europska bi unija trebala biti primjer ostalim državama kako se političkim odlukama mogu štititi okoliš i zdravlje ljudi.
