Postoji paradoks u katoličkoj vjeri – i u kršćanstvu uopće – da se u prepoznavanju znakovitosti malih događaja mogu kriti velike nade. Tako je to od početka kršćanstva, sve otkad se mala skupina učenika oko Učitelja u Galileji umnožila u današnje stotine milijuna sljedbenika različitih kršćanskih denominacija. Ako se u tom ključu čita naizgled mala vijest od petka 23. lipnja, da je glasoviti talijanski političar i filozof Rocco Buttiglione (1948.) za svoje svekoliko političko djelovanje dobio u Austriji nagradu Zaklade svetoga Križa nazvanu po katoličkom svetcu i političaru Tomi Moreu, iza koje stoji ugledna cistercitska opatija, onda bi to onima koji zdvajaju nad propašću i vjere i civilizacije mogao biti znak nade da se ipak nešto dobroga zbiva »ispod radara«.
Buttiglione je, naime, istaknuti katolik, političar, pisac i filozof kojega šira svjetska javnost pamti po tome što je 2004., kada je trebao postati član Europske komisije, praktički ostao bez te službe zbog svojih katoličkih stajališta o homoseksualnosti, to jest kada nije pristajao uz širu agendu da se brak između žene i muškarca izjednači sa istospolnim zajednicama. Nije daleko od istine da je na neki način uklonjen iz vrha europske politike nakon što se svojski zauzimao da se u preambuli ustava Europske unije istakne da je europska kultura, a onda i Unija, nastala na kršćanskim temeljima. Zbog svega toga njegovo je »neuspješno« djelovanje – jer kršćanstvo nije ušlo u ustav koji nikad nije niti izglasan – moglo ostati zaboravljeno u prvim godinama 21. stoljeća.
Danas, s obzirom na visoki ili duboki doseg suvremenih ideologija koje su načele čak i pojedine crkvene krugove, i kada je gotovo opasno zauzimati se za »Buttiglioneove vrjednote«, hrabrošću se može nazvati to da se »takvom političaru« daje ugledno crkveno priznanje. Štoviše, znakovito je da je Buttiglioneu nagradu osobno dodijelio i snažan govor održao mađarski primas kardinal Peter Erdo, koji je i kao budimpeštanski i ostrogonski nadbiskup te kao bivši predsjednik Vijeća europskih biskupkih konferencija (CCEE) dobro upoznat sa svim stranputicama kojima je krenula europska kolijevka kršćanstva. U govoru je, koji su samo djelomično prenijeli mediji, vrlo jasno dao na znanje da se državnici ne bi trebali bojati plivati protiv struje te da dosljedno nasljedovanje sv. Tome Morea može ići i do mučeništva. Znakovito je i da je kardinal Erdo na svečanosti iznio svjedočanstvo svoje obitelji, to jest da je njegovim roditeljima u doba komunizma u Mađarskoj bilo onemogućeno ikakvo napredovanje jer bili su, prema ocjeni režima, »previše religiozni«. Time je dao naslutiti da je danas beznadno očekivati da će »previše religiozne«, to jest autentične katolike, u politici poduprijeti glavna struja, ali upravo je time što je jednomu takvomu »previše religioznomu« dodijelio nagradu, dao naslutiti da kršćanske, katoličke vrjednote u Europi ne misle baš »šaptom pasti«.
Znakovito je i da je Buttiglione nagradu dobio samo nekoliko dana uoči 20. obljetnice pobudnice pape Ivana Pavla II. »Crkva u Europi« (28. lipnja 2003.). U toj, danas je jasno, proročkoj enciklici papa je nagovijestio da dolazi doba kada će Europa uz pomoć evanđelja morati stati u obranu moralnoga ustrojstva slobode, tako da se europska kultura i društvo zaštite od totalitarističke utopije »pravde bez slobode«, i od utopije »slobode bez istine«, koju prati pogrješno poimanje »tolerancije«. Sveti je papa napisao da su obje utopije nagovještaj zabluda i grozota za čovječanstvo te posebnu ulogu prepoznao u autentičnim kršćanima u politici. Da bude jasno, autentični kršćani nisu ni oni koji od kršćanstva uzimaju ono što im se svidi ili populisti koji se služe Crkvom u prikupljanju političkih bodova. Autentične se, kao i nekoć, prepoznaje po težini žrtve koju su zbog svojih kršćanskih uvjerenja spremni podnositi.
