Odnos prema Kosinju standardni je primjer zanemarivanja vlastitih vrijednosti. Aktualna namjera potapanja kosinjske doline u svrhu izgradnje hidroelektrane nije samo fizičko potapanje jer se istodobno potapaju kulturna prošlost i ljudi, a nisu isključene ni moguće štetne ekološke posljedice. Postavlja se pitanje je li to potapanje opravdano iz ekonomskih razloga ili su važniji ljudi. Na to bi se moglo osvrnuti s više različitih gledišta.
U 15. stoljeću tiskani su u Kosinju glagoljski Misal (1483. g.) i nešto kasnije glagoljski Brevijar (1491. g.). Hrvatska bi se trebala ponositi svojom prvom tiskarom i glagoljicom. Zašto je to važno? Bila je to prva hrvatska tiskara. Glagoljski Misal i Brevijar tiskani su samo dvadesetak godina nakon prvih tiskanih knjiga u Njemačkoj, u kojoj je Johannes Gutenberg izumio prvi tiskarski stroj. Tada je Hrvatska, zahvaljujući crkvenomu redu pavlina, potvrđivala svoju civiliziranost i kulturu koja je bila ravnopravna s tadašnjim najkulturnijim narodima Europe. Zaboravljeni Kosinj prvi je otkrio, istražio i objelodanio javnosti Zvonimir Kulundžić u bivšoj državi. Nažalost susretao se s otporima i negiranjima u vlastitoj domovini. O tome je pisao u svojoj knjizi »Tragedija hrvatske historiografije« (izdana 1970. g. u vlastitoj nakladi). Pravo priznanje nije dobio u ondašnjoj Hrvatskoj, ali ga je dobio pozivom u Njemačku (1968. g.) na proslavu godišnjice tiskarstva iz čitavoga svijeta (Gutenberg-Geselschaft, Mainz).
Dakle, dok drugi narodi sve što su imali vrijedno u svojoj povijesti nastoje očuvati i prikazati u boljem svjetlu, u Hrvatskoj vlastite vrijednosti i dostignuća neki nastoje stavljati pod sumnju, pa i negirati. Štoviše, više priznanja ponekad dolazi od stranaca. Ako je u bivšem poretku postojala pritajena ljubomora na stupanj kulture hrvatskoga naroda, to može biti i razumljivo. Međutim, danas Kosinju i ostatcima njegove povijesti prijeti sudbina brisanja, dakle nestajanja spomenika i crkvene kulture potpunim uništenjem potapanjem. To ipak nije razumljivo.
Proširenje hidroenergetskoga sustava u kosinjskoj dolini proglašava se jednim od najvećih u samostalnoj Hrvatskoj jer riječ je o investiciji vrijednoj više od 3 milijarde kuna. Usporedbe radi, u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj takav je megaprojekt bila izgradnja tvornice glinice u Obrovcu. Štetne ekološke posljedice traju i danas. Mnogi se opravdano pitaju kakva su jamstva da se i u slučaju potapanja kosinjske doline, koja je na propusnom krškom terenu, ne će također dogoditi nepredviđene štetne ekološke posljedice.
Ljudske i kulturne štetne posljedice su nesporne: potopit će se kuće, crkva i groblje, a ljudi raseliti. Ne pita ih se ništa jer važan je samo strateški projekt Hrvatske elektroprivrede, zapravo države. U podatcima o broju mještana koji će se raseliti barata se sa 90-ak mještana iako neki tvrde da ih je i više od 500. Ne uzimaju se u obzir djeca i potomci od kojih su mnogi već u inozemstvu, a možda bi se jednoga dana vratili. Navodno se u Perušiću gradi stambena zgrada sa 28 stanova za raseljene. Preko nekih tiskovina uvjerava se šira javnost da su ljudi svjesni toga, dakle sugerira se da pristaju. Međutim ljudi ne pristaju, a dokaz su molitve na groblju da se ne uništavaju njihovi domovi, groblje ni crkva, nego da im se pomogne da prostor Kosinja učine prikladnim za život. Vezano uz prekopavanje groblja valja podsjetiti da mu se prema Zakonu o grobljima ne smije mijenjati namjena prije nego što prođe 100 godina od dana posljednjega ukopa. Tvrde također da je Kosinj 50 godina sustavno zapuštan i zanemarivan, a sad je službena namjera da se posve unište sela, povijesni spomenici, mjesto prve hrvatske tiskare, groblja, crkve i sve ostalo.
Župnik iz Kosinja Pero Jurčević protivi se potapanju i tjeranju ljudi s njihovih ognjišta te je prikupljeno oko 450 potpisa ljudi Kosinja koji se protive projektu potapanja sela. Podsjeća da će potapanjem biti uništeni i mnogi kulturni spomenici, među kojima je i crkva iz 1692. godine.
Zašto se Lika prazni? To pitanje odnosi se i na druge ruralne krajeve Hrvatske. Odgovor treba tražiti u pogrješnoj politici. Treba nam novac iz EU-a, ali ne treba pogrješnim investicijama ljude tjerati u gradove, pogotovo ne u inozemstvo. Ne ostvaruju se programi koji bi podupirali ostanak na selu. Srednji sloj poljoprivrednika postupno odumire. Odnos ostalih građana prema problemu odumiranja sela, a time i poljoprivrede, previše je pasivan. Svi zaboravljaju da napuštanjem svojega kraja i odlaskom u gradove gube dio svoje slobode i tako postaju ovisni o politici te padaju sve više pod kontrolu političkih vlasti. Pametne vlasti trebaju shvatiti de su građani koji ih izabiru ipak najvažniji. Međutim, shvaćanje i priznavanje postojanja problema nije dovoljno ako to nije popraćeno i odgovarajućim mjerama.
