Mediji su u nedjelju 9. rujna prenijeli rezultate istraživanja CRO Demoskopa agencije »Promocije plus«, koje je bilo provedeno početkom rujna, po kojem je čak 73 posto ispitanih ocijenilo da Hrvatska ide u lošem smjeru, pa to traži makar površan osvrt i s vjerničkoga stajališta.
Već dugo istraživanja agencija za ispitivanje javnoga mnijenja bilježe tako visoke postotke nezadovoljnih ispitanika, hrvatskih građana, usmjerenjem Republike Hrvatske, no više je nego neobično što o tom rezultatu istraživanja nema očitovanja ni komentara ni od političara na vlasti ni onih u opoziciji, ni od društvenih analitičara ni od kolumnista i drugih novinara, kao da je na djelu stanovita zavjera šutnje. Nameće se odmah pitanje je li moguće da u današnjoj Hrvatskoj nitko ne smije, ne usuđuje se, ili nitko ne želi potegnuti pitanje o općem usmjerenju države Hrvatske? Mišljenje o tom usmjerenju ima gotovo svaki hrvatski stanovnik, a glavna struja javnoga mnijenja baš to mišljenje ignorira, ne želi ga artikulirati, ne želi ga uopće registrirati kao da je interesna skupina kojoj je baš sadašnje stanje u Hrvatskoj najbolje tako moćna da može sve nadzirati i držati u šaci, pa i to da se pitanje usmjerenja Hrvatske uopće u javnosti ne otvara. Naime, pitanje glavnoga usmjerenja RH nije niti može biti irelevantno ili sporedno da ne bi zaslužilo pozornost, pomnu analizu i raspravu u javnosti, jer to je pitanje u samoj srži pitanje općega dobra hrvatskoga društva odnosno legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa. Da su agencije za istraživanje javnoga mnijenja stvarno u službi općega dobra, sigurno bi pokušale istražiti podrobnije to opće nezadovoljstvo usmjerenjem Hrvatske te bi se saznalo kojim to sve segmentima politike, upravljanja državom, tako brojni stanovnici nisu zadovoljni. Štoviše informacije o tim spornim segmentima postale bi pravi izazov za sve koji se natječu za upravljanje Hrvatskom, posebno za političke stranke, kako one koje već postoje tako i one koje su u nastajanju.
Premda ni jedno istraživanje javnoga mnijenja (jer se to nije ni istraživalo) nije to pokazalo, vrlo je vjerojatno da je jedan od segmenata kojim je velika većina hrvatskih stanovnika nezadovoljna i pitanje procesuiranja ratnih zločinaca za zločine počinjene nad civilnim stanovništvom za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Na to pitanje pozornost je javnosti svratio vukovarski gradonačelnik na konferenciji za novinare u subotu 8. rujna na kojoj je najavio da će se 13. listopada u Vukovaru održati miran i apolitičan prosvjed kojim će se upozoriti na to da ni 27 godina od ratnoga stradanja Vukovaraca i grada počinitelji tih zločina nisu procesuirani. »Neki su stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je gotovo nakon 10 000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove odgovornim institucijama poput Ministarstva pravosuđa, glavnog državnog odvjetnika, obavještajnih službi i MUP-a da procesuiraju odgovorne na svim razinama za zločine ili da svoje mjesto ustupe onima koji su kadri to učiniti«, rekao je, kako su prenijeli mediji, vukovarski gradonačelnik. Vukovarskomu gradonačelniku mogli bi se pridružiti i brojni gradonačelnici i općinski načelnici na području koje je u agresiji bilo okupirano i na kojem su se dogodili teški ratni zločini nad civilnim stanovništvom, a da do sada nitko od počinitelja i naredbodavaca za te zločine nije odgovarao.
Poznato je da se na gotovo svim stratištima iz doba velikosrpske agresije na prigodnim spomenima ističe da gotovo nitko za zločine još nije procesuiran, ali odgovarajuće institucije hrvatske države i drugi odgovorni kao da to i ne čuju, kao da ne znaju da postoji taj problem. Nitko više u današnjoj Hrvatskoj ne traži niti smije tražiti osvetu za te zločine, čak ni obitelji koje su pretrpjele najveće gubitke, ali ispunjenje pravde zakonitim i pravednim procesom nitko ne smije priječiti ni onemogućavati. Više je nego smiješno javljanje ministra pravosuđa koji ponavljanjem ispravnoga načela da se politika ne smije miješati u pravosuđe pokušava skinuti svaku odgovornost za takvu situaciju poštede agresorskih počinitelja zločina.
Ne muže biti pravi odgovor na taj problem ni opravdavanje ministra unutrašnjih poslova koji je rekao da je ravnatelj policije u veljači ove godine osnovao posebnu radnu skupinu za ratne zločine s ciljem analiziranja svih kriminalističkih istraživanja i sudskih postupaka te da je »dva mjeseca nakon osnivanja podignuta kaznena prijava, optužnica, za slučaj Ovčara«. »U posljednje vrijeme su podignuti i optužni prijedlozi i kada su u pitanju napad na Banske dvore, Sisak, Manjača, Široka Kula… tako da policija vrlo ozbiljno radi na tim predmetima i to je jedan od prioriteta.« Upravo je tako brzo podizanje optužnica od oblikovanja radne skupine, o čemu govori ministar, dokaz da nije bilo političke volje svih dosadašnjih 26 godina da se to pitanje stavi na dnevni red. Drugim riječima, upravo je politika stvorila stanje da ti zločini nisu procesuirani, da se u hrvatskoj i svjetskoj javnosti umjetno stvarala ravnoteža krivnje, premda u stvarnosti, po istini, o toj ravnoteži ni u kojem smislu ne može biti riječ. Hrvatska je službena ili državna politika, bez obzira bila na vlasti koalicija lijevoga ili tobožnjega desnoga političkoga predznaka, učinila da čitava Hrvatska danas ne zna ime i prezime ni jedne jedine hrvatske civilne žrtve, ni jednoga jedinoga hrvatskoga učenika ili učenice koji su stradali samo zato što su bili Hrvati i što su živjeli na području koje su velikosrbi željeli za sebe. Nitko ne može poreći da je u tom pitanju smjer diktirala isključivo – politika.
