Upozorenja na potrebu opreza nikada nije previše, a osobito starijim osobama i umirovljenicima. Zbog niskih mirovina umirovljenici često dolaze u stanje potrebe primanja pomoći za uzdržavanje. Međutim to se odnosi još više i na druge starije osobe koje uopće nemaju mirovine, a ni drugih prihoda dovoljnih za uzdržavanje ni članova uže obitelji koji bi bili obvezni davati uzdržavanje. Uzdržavanja se mogu ostvarivati kako od lokalne zajednice u obliku socijalne pomoći (socijalna skrb) tako i od drugih osoba. Bit je uzdržavanja u činjenici da se primatelji uzdržavanja zauzvrat obvezuju ugovorima ustupati neku svoju imovinu, najčešće nekretninu ili stan, ali i pokretninu, u vlasništvo davateljima uzdržavanja. Nažalost u tim odnosima moguće su zloupotrebe, najčešće na štetu uzdržavanih, a na njih nisu imune čak ni ustanove socijalne skrbi.
Dva su osnovna oblika sklapanja ugovora o uzdržavanju ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Bitna razlika među njima je u činjenici ugovaranja trenutka kada imovina (najčešće stan) uzdržavane osobe prelazi na davatelja uzdržavanja. Budući da zakonski naziv ugovora »doživotno« ili »dosmrtno« uzdržavanje ne upućuje na pravne posljedice glede trenutka prijelaza imovine uzdržavanoga na uzdržavatelja, slijedi objašnjenje zakonske odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) za svaki ugovor posebno.
Za ugovor o doživotnom uzdržavanju Zakon (pročišćeni tekst) u članku 579. propisuje: »(1) Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.« Dakle, vlasništvo imovine (npr. stana) uzdržavanoga može prijeći na uzdržavatelja tek nakon smrti uzdržavanoga. Budući da se takav ugovor može zbog opravdanih razloga i raskinuti, gospodar odnosa na temelju toga ugovora uvijek je uzdržavani. Takav ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od sudca nadležnoga suda ili potvrđen (solemniziran) kod javnoga bilježnika. Može biti sastavljen i u obliku javnobilježničkoga akta kod bilježnika. Ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu te je tako i on kao uzdržavatelj zaštićen u odnosu na uzdržavanoga od eventualne naknadne prodaje ili drugoga načina otuđenja.
Za razliku od toga, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju Zakon u članku 586. propisuje: »(1) Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine.« Težište značenja je na riječima »za života«, što ima za posljedicu da davatelj uzdržavanja već potpisom ugovora i njegovom ovjerom kod bilježnika ima ovlaštenje prenijeti imovinu uzdržavanoga odmah na svoje ime, i to upisom u zemljišne knjige. Dakle, može odmah raspolagati tom nekretninom (prodati je, opteretiti je hipotekom, staviti je pod ovrhu, iseliti uzdržavanoga iz njegova dosadašnjega stana i sl.).
Dakle, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju to može učiniti tek kada uzdržavani umre, odnosno dok je uzdržavani živ nema prijenosa prava vlasništva na uzdržavatelja. To doslovno znači da kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju davatelj uzdržavanja može odmah prodati kuću čiji je vlasnik postao i iz nje iseliti uzdržavanoga koji mu je tu kuću dao, a da mu nitko ništa ne može. Praktično time uzdržavani nema nikakva prava glede imovine i preko noći može ostati bez uzdržavanja i bez stana ili neke druge vrijedne nekretnine, dakle ostati bez svega što je cijeloga života mukotrpno stjecao. Nažalost, u praksi se najviše zloupotrebljava taj ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.
Nadovezujući se na te moguće štetne posljedice za uzdržavanoga, postavlja se pitanje zašto je uopće zakonodavac (čitaj: država) dopustio, odnosno uveo zakonsku mogućnost raspolaganja imovinom preko dosmrtnoga uzdržavanja. Naime, ugovorom o doživotnom uzdržavanju dovoljno su zaštićeni interesi kako uzdržavanoga tako i uzdržavatelja. Zato se može opravdano sumnjati da je država preko zakonodavca otvorila mogućnost zloporabe dvostruke zakonske mogućnosti ugovaranja uzdržavanja. Možda je tomu pridonijela okolnost da ja Zakonom o porezu na promet nekretnina za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju uvedena porezna obveza za davatelja uzdržavanja. Očito je da je državni interes (plaćenje poreza) prevladao nad interesom zaštite uzdržavanoga kao građanina.
Stoga nikada ne treba pristati na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.
Ako netko kao potencijalni davatelj uzdržavanja izbjegava sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju te predlaže ili požuruje sklopiti samo ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, to je sumnjivo i treba izbjegavati s takvom osobom bilo kakav daljnji razgovor o uzdržavanju.
U odnosu na ostale zakonske nasljednike uzdržavanoga, valja naglasiti da oba ugovora (doživotno i dosmrtno uzdržavanje) isključuju zakonske nasljednike uzdržavanoga od prava traženja pripadajućega nužnoga dijela nasljedstva (koje je propisano kao pravo prema Zakonu o nasljeđivanju), jer u ostavinu (ostavinska masa) nakon smrti uzdržavanoga ulazi samo imovina koja nije obuhvaćena takvim ugovorima.
Najbolje je i najjeftinije imovinu oporučno ostaviti ili zakonskom ili oporučnom nasljedniku uz pridržaj prava doživotnoga uživanja (npr. uporabe stana) uz nasljednikovu obvezu uzdržavanja. Nema posebnih pristojba ni naplate od bilježnika. Ako ima više nasljednika, ostavitelj može pojedine nasljednike isključiti iz nasljedstva i iz prava na nužni dio ako u oporuci navede opravdane razloge za isključenje. To mogu biti nezahvalnost ili činjenica da je pojedini nasljednik već ranije namiren dobivanjem određene imovine, koja bi inače išla u ostavinsku masu.
