Posljednjih nekoliko godina, nakon što je 2013. godine Hrvatska postala punopravna članica Europske unije, raste broj mladih ljudi koji napuštaju Hrvatsku i odlaze potražiti bolju budućnost, ponajviše u zemlje Europske unije, ali i šire. Iako službene statistike Hrvatskoga državnoga zavoda za statistiku (DZS) ne daju informacije o obrazovnoj strukturi novih hrvatskih iseljenika, sasvim je realno pretpostaviti da je među njima visok udio visokoobrazovanih mladih ljudi.
U znanstvenim analizama postoji više pristupa u kojim se raspravlja o pretežito negativnim posljedicama na ukupni ekonomski, socijalni i društveni razvoj emigracije visokoobrazovanih mladih ljudi iz neke zemlje, poznate pod terminom »odljev mozgova«. U hrvatskoj javnosti i medijima mnogo se govori o tom velikom izazovu i problemu koji pogađa hrvatsko društvo, međutim ne nude se sustavni prikazi mogućih dominantno negativnih posljedica na ekonomski i ukupni socijalni razvoj zemlje iz koje se odlazi. Koje su zapravo negativne posljedice emigracije mladih iz Hrvatske i kako na to reagirati?
Službeni podatci Državnoga zavoda za statistiku o migracijama za 2016. godinu, iako ne nude sasvim preciznu sliku »jer velik broj građana prilikom iseljavanja ne odjavljuje svoje boravište«, ukazuju na to da se pojačava iseljavanje iz Hrvatske. Primjerice, prema službenim podatcima DZS-a, 2016. godine 36 436 hrvatskih građana napustilo je zemlju, što je za 23 % više u odnosu na 2015. godinu kada ih je otišlo 29 651, a 2014. godine taj je broj iznosio 20 858. Službena izvješća DZS-a daju podatke o dobnoj strukturi iseljenika za 2016. godinu i ti podatci otkrivaju da je tri četvrtine iseljenika mlađih od 40 godina, a 3772 su djeca u dobi 0 – 9 godina, što nažalost dobro ilustrira kako postoji ozbiljan problem gubitak ljudskoga kapitala u Hrvatskoj, iako se tomu problemu ne posvećuje primjerena pozornost nositelja ekonomske i socijalne politike.
S druge strane, prema podatcima Saveznoga ureda za statistiku Njemačke, krajem 2012. u Njemačkoj je bio prijavljen 224 971 državljanin Republike Hrvatske. Godinu dana poslije, krajem 2013., već je bilo prijavljeno 240 543 ljudi, a krajem 2014. njih 263 347. Krajem 2015. godine u Njemačkoj je bilo prijavljeno 297 895 državljana Republike Hrvatske, a tijekom 2016. doselilo ih se 55 970 pa je tako krajem 2016. godine u Njemačkoj živjelo 332 605 građana s hrvatskim državljanstvom.
Dakle, prema podatcima njemačkoga ureda za statistiku samo se u Njemačku 2016. godine doselilo dvadesetak tisuća više hrvatskih građana od ukupne vanjske emigracije od 36 436 koju bilježi Hrvatski državni zavod za statistiku. Može se pretpostaviti da su dio doseljenih hrvatskih državljana u Njemačku i hrvatski državljani iz Bosne i Hercegovine. Međutim, bilo kako bilo, iz prethodnih podataka jasno se nameću dva zaključka: da se pojačava emigracija mladih iz Hrvatske te da se tom problemu, s obzirom na njegove potencijalne posljedice, ne posvećuje dovoljno pozornosti.
Studija koju su objavili stručnjaci Međunarodnoga monetarnoga fonda 2016. godine analizirala je učinke velike emigracije iz zemalja istočne Europe od početka 90-ih godina do 2013. godine (dominantno prema zemljama zapadne Europe). Zaključili su da prevladavaju negativni utjecaji na gospodarstva, posebice onih zemalja iz kojih je bio pojačan intenzitet emigracije mladih visokoobrazovanih stanovnika. Eventualni pozitivni utjecaji koji potencijalno donekle mogu ublažiti negativne efekte jesu: rast prihoda od inozemnih doznaka u zemljama koje su imale veće iseljavanje, što može povećati potrošnju i eventualno investicije, a drugi pozitivan utjecaj događa se u slučaju većega povratka onih koji su emigrirali i koji sada svojim inozemnim iskustvom i stečenim znanjem mogu pridonijeti gospodarskomu razvoju. No takav scenarij snažnijega povratka, nažalost, nije čest u praksi (osim u slučaju Irske).
Što se tiče negativnih učinaka velike emigracije, prvi negativni kanal utjecaja na domaću ekonomiju, o kojem govore stručnjaci MMF-a, poznat je u literaturi o modelima endogenoga rasta. Riječ je o tome da gubitak visokoobrazovanoga stanovništva smanjuje ljudski kapital u nacionalnom gospodarstvu i uzrokuje negativne posljedice na inovativnost, tehnološki napredak i produktivnost rada, a sveukupno snižava ne samo tekuće potencijale razvoja, nego i perspektive gospodarskoga rasta i razvoja u budućnosti.
Drugi negativan kanal utjecaja koji se spominje u studijama jest to da povećana emigracija visokoobrazovanih mladih smanjuje potencijal pozitivnih promjena i institucionalnoga napretka u zemlji jer odlaze oni »najagilniji« koji su često pokretači pozitivnih promjena u društvu. Sljedeći negativni kanal za gospodarstvo koji je ove godine postao itekako vidljiv u Hrvatskoj kada je gospodarski rast nešto ojačao, a turizam doživio veliku ekspanziju, pojava je nedostatka radnika, posebice u turizmu, ali i u nekim drugim sektorima poput građevinarstva, brodogradnje i djelomično sektora poljoprivrede.
Iako su poslodavci iz turističkoga i građevinskoga sektora vrlo često tijekom ove godine u medijima naglašavali da imaju ozbiljne probleme u pronalaženju radnika i nekoliko puta zatražili od Vlade povećanje kvota za strane radnike, jasne statistike i projekcije o mogućim nestašicama radnika u Hrvatskoj ne postoje. S druge strane, sindikati tvrde da poslodavci preuveličavaju priču o nedostatku radne snage kako bi utjecali na Vladu da im dopusti »uvesti« veći broj jeftinijih radnika iz inozemstva umjesto da zapošljavaju domaće nezaposlene radnike i ponude im korektne uvjete rada.
Istodobno, registrirana stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, iako je u padu, još uvijek je vrlo visoka, a za srpanj 2017. godine iznosi 10,8 % prema procjenama DZS-a; što upućuje na činjenicu da se u Hrvatskoj još uvijek može pronaći radnika; a ako im nedostaju kvalifikacije u koordinaciji s poslodavcima, potrebno ih je prekvalificirati, što bi trebao biti posao javnoga zavoda za zapošljavanje, a ne poslodavaca.
Ipak, nakon što su predstavnici poslodavaca pred turističku i građevinsku sezonu nekoliko puta upozoravali na nestašicu radne snage, hrvatska je Vlada reagirala u vidu povećanja kvota za strane radnike. Tako je hrvatska Vlada povećala kvote za strane radnike s oko 2300 u 2016. godini na više od 7000 za 2017., a u srpnju 2017. povećala je taj broj za dodatnih 2000 za građevinski sektor.
Sadašnje je stanje očito takvo da hrvatski radnici odlaze u inozemstvo raditi, a Hrvatska, kako stvari stoje, čini se da sve više uvozi strane radnike, iako je još uvijek velik dio domaćega stanovništva nezaposlen.
Prethodna pomalo apsurdna situacija dobro ilustrira lutanja u kreiranju adekvatnih mjera regulacije potražnje i ponude rada u Hrvatskoj kojima bi se osposobili domaći radnici za zanimanja koja se traže, a kojih potencijalno nedostaje među nezaposlenima prijavljenima na Hrvatski zavod za zapošljavanje. S druge strane, očito je i da hrvatski poslodavci nisu reagirali na način da nude veće plaće ili poboljšanja u uvjetima rada hrvatskim radnicima nakon što je došlo do gospodarskoga oporavka. Mogla bi se zapravo iznijeti ocjena da se dogodilo suprotno, čemu je pridonijela i prethodna Vlada koja je provela fleksibilizaciju radnoga zakonodavstva 2013. i 2014. godine i omogućila da se radni uvjeti u vidu sigurnosti ugovora o radu dodatno pogoršaju, što je vidljivo u snažnom porastu zapošljavanja putem privremenih ugovora o zapošljavanju, tj. ugovora na određeno vrijeme, a Hrvatska je prva po rastu takvih ugovora u EU-u u posljednje dvije godine. Stoga se čini da je u takvom okruženju nažalost razumna reakcija za mnoge mlade radnike bila da se prijave za iste poslove, ali s boljim plaćama i boljim radnim uvjetima u Njemačkoj ili Austriji, Irskoj i drugim zemljama EU-a.
Što se tiče ‘odljeva mozgova’, to jest intenziteta iseljavanja mladih visokoobrazovnih ljudi iz Hrvatske tijekom posljednje dvije godine, neke su profesije bile posebno aktivne, poput liječnika i drugih medicinskih djelatnika, visokoobrazovanih radnika iz ICT sektora, mladih znanstvenika te inženjera pojedinih profila poput strojarstva i slično. No službena statistika i brojevi koji pokazuju koliko je visokoobrazovanih mladih profesionalaca otišlo – u čije su obrazovanje i usavršavanje velika sredstva uložili hrvatski porezni obveznici – još uvijek ne postoje, kao da to nikomu zapravo i nije važno.
Osim parcijalnih statističkih podataka koje prikupljaju neka profesionalna udruženja, poput Hrvatske liječničke komore, drugih podataka gotovo i nema (ili nisu dostupni javnosti). Prema podatcima Hrvatske liječničke komore, do kraja 2016. godine 525 liječnika napustilo je Hrvatsku, a više od 1200 liječnika dobilo je EU-ovu potvrdu potrebnu za rad u zemljama EU-a (uglavnom u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Irskoj, Austriji i Švedskoj). Prema Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, u 2016. godini ukupno je 14 427 liječnika bilo zaposleno u Hrvatskoj, što znači da je oko 4 % radno aktivnih liječnika napustilo Hrvatsku, a oko 8 % njih sprema se napustiti hrvatski zdravstveni sustav. Nažalost, čini se da su podatci iz Hrvatske liječničke komore jedini pouzdan izvor u Hrvatskoj o razini emigracije visokoobrazovanih mladih ljudi iz Hrvatske. Za ostale profesije postoje samo medijske glasine, tako da za visokoobrazovane ICT radnike, primjerice na internetskim portalu i novinama, netko može pronaći informacije da je oko 10 000 ICT radnika napustilo Hrvatsku u posljednjih pet godina, što je vjerojatno pretjerivanje. S druge strane, zasigurno je istina da je velik broj ICT radnika napustio Hrvatsku nakon 2013. godine, što bi se moglo zaključiti iz izjava poslodavaca ICT sektora da im već sada nedostaje oko tisuću djelatnika toga profila. To je već sada i sve više će biti velika zaprjeka za razvoj ICT sektora u budućnosti u Hrvatskoj. Za visokoobrazovane osobe u drugim zanimanjima vrlo je teško pronaći bilo kakve procjene o broju odlazaka ili o manjku profila na hrvatskom tržištu rada za ta zanimanja uslijed emigracije.
Važno bi stoga bilo čim prije ustanoviti sustav za prikupljanje podataka o ljudima koji odlaze iz Hrvatske kako bi se dobila jasna sliku i čim prije počelo djelovati na uzroke tako masovnoga iseljavanja. Trebalo bi također na visokoj razini ustanoviti tijelo koje bi se sustavno bavilo tim pitanjem i kojemu bi zadaća bila predložiti sustavne mjere za značajnije ublažavanje trendova iseljavanja koji, kako pokazuju podatci, bivaju sve intenzivniji.
To bi državno tijelo uz usku suradnju s Državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske trebalo formulirati određenu strategiju i mjere privlačenja za povratak onih hrvatskih državljana koji su napustili Hrvatsku tijekom nekoliko posljednjih godina, ali i brojne dijaspore koja je već desetljećima u inozemstvu. Naime, irska iskustva većega povratka njihove dijaspore u razdoblju od 1990. do 2004. godine mogla bi poslužiti kao primjer zemlje koja ima brojnu dijasporu i koja je uspjela privući natrag velik broj svojih državljana iz dijaspore koji su joj pripomogli u stvaranju »irskoga gospodarskoga čuda«. Nadajmo se da je takav scenarij ostvariv u srednjem roku i u Hrvatskoj te da će odgovorne razine učiniti sve što je u njihovoj moći da do takvoga razvoja dođe, a on bi zasigurno onda imao pozitivne učinke i u demografskoj obnovi te u ekonomskom i socijalnom razvoju Hrvatske. Vrijeme je sada ključni čimbenik i ono će kroz koje desetljeće pokazati je li Hrvatska bila doista svjesna izazova i jesu li odgovorne razine djelovale u smjeru povratka iseljenih i osnaživanja domaćega gospodarstva, ili će se zabrinjavajuće tendencije i dalje ostavljati po strani s njihovim velikim negativnim potencijalnim učincima za hrvatsko društvo u cjelini.
