Koliko god se običnomu vjerniku činilo da je Kristovo uskrsnuće iz groba temeljni događaj kršćanstva, o njemu je od svih teoloških istina najteže govoriti. Ono je temeljna istina kršćanstva, a istodobno čini se i kao najkompleksnija istina kršćanske vjere.
Istu težinu shvaćanja uskrsnuća dijele s prosječnim vjernikom i protagonisti ulomka Evanđelja po Ivanu koji se čita na misama Nedjelje uskrsnuća Gospodnjega.
Pažljivi čitatelj Ivanova teksta ne može se oteti dojmu da u susretu s uskrsnućem ne zna tko je izgubljeniji – Marija Magdalena koja prva stiže na grob ili Šimun Petar i učenik kojega je Isus ljubio koji stižu nekoliko trenutaka kasnije. Marija se čudi da Gospodina nema u grobu te svoju paničnu zabrinutost dijeli s krugom Isusovih učenika. I kao da se ne zna što je tragičnije, činjenica da je Isus umro te položen u grob ili pak podatak da je nestao iz groba. No i jedna i druga činjenica bole jedino one koji su Gospodina istinski ljubili te ih tišti uminuće vitalnoga odnosa s Kristom u tijelu. No ista ljubav uskoro će i Mariju, a potom i Šimuna i ljubljenoga učenika, voditi prema nastavku odnosa s Kristom.
Nakon uskrsnuća to više ne će biti odnos s Kristom u tijelu, nego prije svega odnos s Kristom u snazi istinske ljubavi koja je sposobna nadići tjelesnost te se vinuti k novomu odnosu koji nadilazi tijelo. Zašto? Naime, sam Krist svoju tjelesnost daje u smrt ni više ni manje nego iz ljubavi, sebedarne ljubavi, kojom otvara prostor novoga života, koji nije ograničen materijalnošću i prolaznošću. Tek ulazak u shvaćanje Kristove sebedarne ljubavi bit će garancija shvaćanja i samoga uskrsnuća. Jer tko ljubi, sposoban je u Kristu prepoznati živu osobu i kada ga više ne može susresti u tijelu. Sam sv. Pavao kaže da ako smo i poznavali do sada Krista u tijelu, sada ga više ne poznajemo na takav način (usp. 2 Kor 5, 16).
Bibličari su više-manje složni da ga ni on osobno nije upoznao po tijelu, nego se njegov susret s njim dogodio u snazi uskrsnuća, a ne susretanjem Kristova tijela. Susret Pavla i uskrsnuloga Krista na putu za Damask tako je susret onoga koji je živ po tijelu, a to je Pavao, s onim koji je živ u snazi Duha. Takav susret prvoga je promijenio do te mjere da u njegovu životu ništa više nije bilo isto. Njegov dotadašnji stil života i vizija Boga bivaju stubokom promijenjeni. Onaj pak koji malo više poznaje dotadašnjega Pavla ne može se ni potajno nasmijati iz razloga čudesne i preobražavajuće snage uskrsnuloga Krista. Snaga je to koja osobu mijenja time što mijenja njegovu nutrinu i stajališta. Ista snaga daruje slabomu ljudskomu tijelu sposobnost da doseže nesmiljene vrhunce ljubavi kojom sam Krist ljubi svijet te sebe daruje za njega.
Evanđelist Ivan to potvrđuje istinitim jer u ubrusima i praznom grobu upravo ljubljeni učenik prepoznaje Krista koji je živ. Onaj kojega je Isus posebno ljubio, a on sam je istom ljubavlju gorio za Krista. Za njega Ivan kaže da ulazi u praznu grobnicu te je u povojima sposoban vjerom doticati otajstvo uskrsnuća. On gleda u povoje i ubruse pogledom vjernika. Na taj se način i suvremenomu čitatelju ili slušatelju evanđeoskoga izvještaja o Kristovu uskrsnuću prikazuje put kojim će pristupati stvarnosti uskrsnuća. Put je to koji vodi od ljubavi prema istinskoj vjeri u uskrsnuloga Krista. Ljubiti i vjerovati tada postaju istoznačnice. U tom trenutku čovjek je sposoban i danas u snazi uskrsnuloga Krista ljubeći Krista u braći trajno svjedočiti da je Krist živ, a ne tek mrtvac u grobu.
Postavlja se i pitanje nije li upravo pomanjkanje ljubavi u suvremenom svijetu prouzrokovalo i pomanjkanje vjere u uskrsnuloga Krista, odnosno pomanjkanje mogućnosti prepoznavanja uskrsnuloga i u današnjem svijetu? Čovjek koji više nije spreman istinski ljubiti te sebe smatrati svjedokom Kristova uskrsnuća u okvirima vlastita života vrlo je vjerojatno prouzrokovao i krizu crkvene stvarnosti koju bi trebali činiti oni koju su povjerovali u tajnu Kristova uskrsnuća i po njoj oblikovali svoje živote.
Jer uskrsnuli i danas želi biti djelatna snaga u vjernicima. Po njima u snazi Duha i živi u svojoj Crkvi.
Zato je poznati češki svećenik, sociolog i filozof Tomaš Halik u svojoj nedavnoj knjizi pod naslovom »Popodne kršćanstva« ustvrdio da je nasušno potrebno da kršćani budu autentični svjedoci solidarne ljubavi jer su upravo oni ti koji su povjerovali u Kristovo uskrsnuće i Krista koji u njima živi. Halik potom citira Friedricha Nietzschea koji je ustvrdio: »Da naučim vjerovati u njihova otkupitelja: (…) morali bi mi njegovi učenici izgledati otkupljenije!« Vidljivo je dakle da je Nietzscheu golemi kamen spoticanja u priznanju Krista i njegova uskrsnuća te posljedično postojanja zajednice vjernika koji se nazivaju kršćani po svojem učitelju upravo činjenica neuvjerljiva vjerničkoga života kršćana. Njemu je to osobno bilo razlogom da od kršćanstva napravi odmak. No i Haliku i Nietzscheu treba dati za pravo jer kako drukčije prepoznati uskrsnuloga Krista i potom povjerovati u Krista koji je živ ako ne promatranjem onih koji su kršćani te im je Kristovo uskrsnuće temelj vjere? Pitanje je to za kvalitetan ispit savjesti u trenutcima klanjanja otajstvu Kristova uskrsnuća na dan Vazma.
