Iako je s hladnijim vremenom tema hrvatskoga turizma sve manje u fokusu, mnogima koji žive na hrvatskom Jadranu prošla je sezona ostala nezaboravna. Nije to toliko povezano sa zaradom koliko s kvalitetom života ljudi u primorskim krajevima. Danas se malo govori o tome koliko je mjesno stanovništvo patilo, živjelo u buci i nepažnji stranaca, na što je podsjetio Damir Šarac u rubrici Kontra u Slobodnoj Dalmaciji. U tekstu je svratio pozornost na jedno uobičajeno turističko popodne onih koji žive bliže gradskoj jezgri, u tzv. elitnim kvartovima. Dojmljiv je njegov opis: »Mlađarija se vratila s kupanja i spremala za izlazak. Satima. Svi smo čuli tko koga voli, kako je bilo sinoć, tko se više izubijao, tko je ispao redikul – jer su svoje avanture izderavali kroz otvorene balkonske prozore. A onda je slijedio vrhunac: na balkonski zid iznijeli su zvučnik, raspalili nekakvu škrikačinu, mutili koktele i pušili, a onda ušli u sobe i zatvorili PVC stolariju s duplim staklima jer unutra je hladila klima. A vani, nama, ostala je škrikačina. Oni su unutra ćaskali sa staklenim pokalima u rukama. Njima je unutra kroz dupla stakla bilo taman, a nama buka. Buka je stala naglo, kako je i počela, kada su konačno izišli, a onda smo pred zoru doznali da se vraćaju. Još su se barem sat pijani derali i veselo vriskali. Tako je samo jedna skupina gostiju u jednom jedinom apartmanu naš staromodni kvart obavijestila da stiže tercijarna revolucija, masovni turizam. Koji jedno od najružnijih lica pokazuje upravo u kvartovskom maltretiranju.«
Napisao je da stambena naselja jednostavno nisu predviđena za masovno krcanje raspomamljenih gostiju u višekatnice, upozorivši da u tim stanovima ima starih, bolesnih, ima radnika koji umorni dođu s posla i treba im malo odmora i mira, ima obitelji s malom djecom koji se drže svoga itinerara. Zaključio je da možda nisu bili skroz blesavi u socijalizmu kad su svoj oblik masovnoga turizma odmaknuli u turističke zone.
Upravo se problematike budućega Zakona o turizmu, također u Slobodnoj Dalmaciji, dohvatio Davor Njirić. Apartmanizaciju u više stambenih zgrada nazvao je najagresivnijim oblikom apartmanizacije budući da su čak i po manjkavim hrvatskim propisima stanovi u takvim zgradama prostornim planovima namijenjeni – stanovanju. Korijen problema vidi u hrvatskim zakonima, u kojima nije definiran pojam domaćina – koji pružaju usluge smještaja u obiteljskoj kući i žive u tom mjestu te iznajmljivača koji iznajmljuju stanove registrirane kao apartmane u višim stambenim zgradama, i ne žive u tom gradu, mogu živjeti na drugom kraju svijeta, nije ih briga za nevolje susjeda s njegovim turistima.
Smatra da apartmanizacija višestambenih zgrada nije u skladu sa Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti jer se rješenja o odobrenju za pružanje usluga u domaćinstvu mogu izdavati samo domaćinima, s obzirom na to da domaćinstvo može biti samo u obiteljskim kućama, a ne i rentijerima u višestambenim zgradama. Nadalje, nije ni u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju jer stanovi u zgradama imaju namjenu stanovanja, a ne pružanja usluga smještaja, te sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer takve zgrade imaju zajednički ulaz u vlasništvu suvlasnika koji se koristi u skladu s ugovorom između svih njih. Najzad, nije ni u skladu s poreznim propisima kojima je propisano da porezni paušal plaćaju samo domaćinstva, odnosno domaćini. Naveo je i da se u svijetu turizmom poplavljeni gradovi bore kako znaju, ali ne prepuštaju se stihiji. New York je, navodi, donio lokalni zakon prema kojem vlasnik mora živjeti u nekretnini koju iznajmljuje turistima i biti prisutan u njoj dok borave gosti, a u nekretnini mogu boraviti samo dva gosta. Drugi gradovi ograničavaju kratkoročni najam na 30 ili 90 dana.
Otkrio je da je Hrvatska jedina država na svijetu koja izdaje dozvole (odobrenja) za registriranje apartmana u višestambenim zgradama, i to za čak 10 apartmana sa 20 stalnih kreveta, koji mogu biti na 10 različitih adresa u 10 destinacija, i to ne samo svojim državljanima, nego i državljanima drugih članica EU-a koji imaju prebivalište ne samo u Hrvatskoj, nego bilo gdje u svijetu. »Tako, na primjer, svi državljani članica EU-a mogu u Hrvatskoj dobiti ovu dozvolu (rješenje o odobrenju), a mnogi je u svojoj državi u kojoj imaju prebivalište ne mogu dobiti. Zar to nije politika izvan pameti? Posebno treba istaknuti dvije činjenice. Hrvatska specifičnost je neograničena apartmanizacija višestambenih zgrada. Naime, stanove u višestambenim zgradama mogu kupiti građani za stanovanje i rentijeri za iznajmljivanje po načelu: tko prvi djevojci – njegova! Hrvatska je svjetski rekorder po udjelu kapaciteta apartmana (61 posto) u odnosu na hotele (manje od 10 posto). Dakle, Hrvatska u odnosu na druge zemlje vodi najliberalniju politiku izdavanja dozvola za registraciju apartmana na štetu građana jer takva politika toliko utječe na rast cijena stanova da ih mlade obitelji ne mogu kupiti.« Time se pokazuje da propisi kojima je regulirana apartmanizacija utječu i na kvalitetu života mladih obitelji, a samim time i na demografsko stanje. Pitanje je je li Hrvatskoj cilj kratkoročno zaraditi ili dugoročno opstati.
