Izraz »osigurati egzistenciju« povezuje se najčešće s onima koji su priskrbili dovoljnu količinu materijalnih dobara i time si zajamčili bezbrižno uživanje u ostalim životnim dobrima. Profesionalni športaši, veliki poduzetnici, upečatljivi glumci, istaknuti liječnici, etablirani profesori te ostali javnosti poznati i nepoznati pojedinci primjer su ostvarivanja takve egzistencijalne »osiguranosti«. No zašto je sigurnost u toj sintagmi povezana isključivo s materijalnim?
Vjerojatno zato što svjetovni »uspjeh« suptilno pretpostavlja bezbrižnost življenja i jamstvo otvorenih putova prema ostvarenju drugih životnih potreba: besprijekornosti zdravstvene slike, kulturnoga i društvenoga uzdizanja, cjeloživotnoga obrazovanja, a napose podizanja vlastite obitelji.
Kada bi stvari doista i bile takve, odnosno kada bi se tzv. egzistencijalnim osiguranjem moglo priskrbiti bezbrižno i čovjekoliko življenje, ne bi začuđivala tolika pomama za njim. Ali u svemu najveću zbunjenost ostavlja duboka i skrivena istina da je sve što čovjek čini da bi postigao egzistencijalnu sigurnost usmjereno k onomu što se može postići i onkraj izričito materijalne sigurnosti. Poput obitelji, čije plodove nerijetko najviše ubiru upravo egzistencijalno neosigurani. Jer svođenje ljepote obitelji na materijalnu računicu dokida najljepšu jednadžbu zajednice, a to je da se dijeljenjem bol i tuga umanjuju, a množenjem njihova ljepota i smisao rastu. Doista, obitelj nije stvorena za kruto i umjetno okružje staklenika, nego za neopterećenost cjelokupnoga duhovnoga i materijalnoga okoliša koji je, uz slobodu, napaja originalnošću življenja vlastite neosigurane egzistencije.
