Vela Luka, koja je najmlađe naselje na krajnjem zapadnom dijelu otoka Korčule (prvi spomen g. 1427.), u Spilinskom ratu ima jedan od najstarijih lokaliteta s pretpovijesnim tragovima života. Drugi lokalitet, s ostatcima ilirske gradine i kontinuitetom života iz prvih stoljeća rimske vladavine, nalazi se na zaravni nekadašnjega otočića, a danas poluotočića Gradine. Na njemu je pronađena rimska opeka koja je možda pripadala ranokršćanskoj crkvici iz 6. st., a neki pretpostavljaju i cenobiju (zajednici koja evoluira u samostan).
Tamo se danas nalazi najstarija crkva Vele Luke, ona sv. Ivana Krstitelja, s prvim spomenom iz g. 1419. i 1446. Dokument korčulanskoga kanonika Bonina Tolentisa (Tolentića) spominju pustinjaka Jakova Korčulanina koji je izgradio crkvicu, a njegov se nasljednik pustinjak Luka Dubrovčanin bavio ribarstvom. Ostatci njihovih stanova vidljivi su istočno od crkve. Kapela je dobila poseban ugled od g. 1564. za vrijeme rektora Vincentinusa Bozzattusa kojega je imenovao papa Pio IV. U to vrijeme, prema naslovniku crkve, mjesto je imalo naziv Luka sv. Ivana od Gradine. Opatska riznica u Korčuli posjeduje gotičku sliku Bogorodice dojilje za koju se smatra da je iz kapele sv. Ivana, a autorstvo se pripisuje Blažu Jurju Trogiraninu ili Ivanu Ugrinoviću iz Dubrovnika.
Sv. Ivan je izgrađen od grubo tesanoga kamena, a u novije vrijeme ožbukan je i uređen. Na plošnom trokutastom pročelju, koje završava zidanom preslicom, postavljena je škropionica, a u podnožju su izrađene kamene klupe od grobnih ploča. Na začelju je polukružna apsida natkrivena kalotom (plitkom kupolom) i kamenim oltarom s pločom. Na oltaru se nalazi drvena pala s rustično izrezbarenim reljefom sv. Ivana i grbom korčulanske obitelji Arnerić iz g. 1720. Unutrašnjost dijele polupiloni (potpornji) u tri traveja spojenih lukovima preko bačvastoga stropa. Misa i proštenje su na blagdan 29. kolovoza.
