Jean Vanier, utemeljitelj zajednica »Arka« i »Vjera i svjetlo«, međunarodnih organizacija posvećenih osobama s intelektualnim teškoćama, te inspirativni duhovni pisac i humanist, u razgovoru s Martinom Vuk, doktorandicom sveučilišta Fribourg u Švicarskoj, otkriva razliku između iskustva i teorije, poimanja dijaloga, prijateljstva, milosrđa, pravednosti i praštanja. Donosimo glavninu iz opsežnijega intervjua koji je s engleskoga preveo Marko Gregorić.
Na upit bi li se složio s tvrdnjom škotskoga filozofa Johna Macmurraya da je kršćanstvo religija prijateljstva Vanier je odgovorio: »Da, ali moramo otkriti što prijateljstvo zapravo jest. To je upravo ono što govori Isus. Mnogi danas govore o osjećaju bratstva koji je osjećaj pripadanja. Postoji duboka svijest o tome da moramo otkriti kako pripadamo istoj ljudskoj obitelji, svijest koja se ne temelji na: ‘Ja sam u pravu, a ti si u krivu’, nego na potrebi susretanja, a ne mijenjanja ljudi. Pitanje je što će mi stvarno pomoći da postanem bratom.«
Upitan o jazu između teoretskoga znanja i iskustva te može li iskustvo unaprijediti teoriju, duhovni pisac je rekao: »Cijelo se čovječanstvo razvilo kroz iskustvo. Razmišljanje o tom iskustvu dolazi naknadno. Na primjer, sve donedavno katolici nisu smjeli razgovarati s protestantima – teoretski. Ali onda smo se susreli i otkrili da su ti protestanti divni i sveti ljudi. Papa Franjo je rekao: ‘Idite na periferije i susrećite se s ljudima, jer uvijek kad se susretnete s njima otkrivate nešto novo i stječete nešto od njihove mudrosti.’ Siromašni i slomljeni ljudi koji žive na ulicama imaju neku mudrost u prisutnosti boli i smrti koju mi ne možemo imati. Što je toliko posebno u tome? Možda otkriće prisutnosti druge osobe koja mi može dati neki dar? Biti s nekim tko je drukčiji vodi nas dakle vrlo osobitoj poniznosti. Opasnost za ljudsku osobu jest želja da se bude najbolji. Mi određujemo svoj identitet kroz poziciju koju stječemo pobjeđivanjem. No naći svoj identitet možemo i kroz zajedništvo s drugom osobom. Što je to zajedništvo? To je vrlo teško objasniti. Što je to zajedništvo s Isusom? To je teško definirati, ali možemo iskusiti taj osjećaj jedinstva kad smo ‘ti i ja’ zajedno. Te stvari možemo iskusiti, a ipak, ne možemo ih pobliže odrediti. Možemo odrediti što je rat, što je razdvojenost, ali teško je odrediti što je zajedništvo, što je povezanost. Upravo u tajni osoba s posebnim potrebama to možemo otkriti kroz tijelo. A to isto otkriva se u prosjaku, u osobi s posebnim potrebama jer te su osobe bliže mudrosti tijela nego mudrosti intelektualnosti. Mentalno oboljele osobe i osobe oboljele od Alzheimerove bolesti koje su bliske tijelu imaju nam što reći o tijelu.«
Na pitanje što je prema njegovu mišljenju najveći problem suvremenoga čovjeka Jean Vanier je odgovorio: »Tuga i nedostatak vjere u rast. Kad kažem nedostatak vjere u rast, ne govorim o porastu znanja i posjedovanju više novca – to znamo. Ali rasti u ljudskosti znači dopustiti barijerama straha da padnu. Susret je kad se ljudi sastanu uviđajući da smo svi ljudska bića. I to je mjesto rasta. To znači nemati strah od pripadnika drugih kultura, nego dopustiti našim barijerama da padnu. To znači otkriti tajnu da nisam ono što se vidi izvana i što postižem, nego da sam osoba koja žudi biti voljena i želi voljeti druge, i otkriti radost ljubavi prema drugima.«
Upitan zašto je ljudima tako teško oprostiti Vanier je rekao: »Nama je potrebno zaštititi svoj identitet, a naš identitet je onaj: ‘Ja sam u pravu, a ti si u krivu.’ Stvari se mijenjaju tek kad otkrijemo da nije važno tko je u pravu i tko u krivu, nego zajedništvo. Zbog toga danas postoji restorativna pravda, kad se žrtva susreće s počiniteljem, onim koji je žigosan kao zao. Oni se susreću kao dvoje ljudi koji pate.
Praštanje dakle dovodi do velike promjene u identitetu. Pripadam ljudskomu rodu i moje je poslanje – poslanje mira i jedinstva, a do toga može doći samo ako pristanemo susretati se i spuštati svoje barijere. Praštati znači sasijecati barijere, tako da ja mogu susresti tebe i ti možeš susresti mene.
Na upit može li prevencija od patnje, koja se svim sredstvima danas želi ukloniti iz ljudskoga života, donijeti našemu dobu veći napredak utemeljitelj »Arke« je odgovorio: »Mi smo rođeni u velikoj krhkosti kao novorođenčad i završavamo u velikoj krhkosti na kraju života. I čitavoga smo života krhki. Činjenica da se rađamo u velikoj krhkosti i umiremo u velikoj krhkosti tiče se dakle same naše ljudskosti. Smisao krhkosti je u tome da nas vodi nazad stvarnosti. Stvarnost je to da smo tijelo i duh. A što je najvažnije? Raditi za mir. Kao što je prelijepo rekao Andrea Riccardi, ‘zajednica se osniva u povijesti i nada je za budućnost’.
Papa Franjo definira utopiju kao mogući rezultat onoga što želimo. Kao što je smisao ‘Arke’ raditi i biti, dijeliti život s osobama s intelektualnim teškoćama jer vjerujemo da su one potpuna ljudska bića, otvorena prema drugima i ljubljena od Boga. Ali utopija znači da bismo željeli da cijeli svijet bude takav. Kakav utjecaj ‘Arka’ ima na svijet? Ona pruža drugim ljudima mogućnost da otkriju da ne moramo živjeti u toj borbi između moći i ljubavi, jer toliko nam se često čak i u školi govori da moramo biti moćni ili napraviti najbolji doktorat ili postići najviše što možemo; ali stvarnost je da najvažnija stvar nije napisati ili ne napisati najbolji doktorat, nego način na koji živimo, naša otvorenost i ljubav prema drugima. Postoje dakle dvije vizije čovječanstva: jedna je vizija pobjeđivanja, a druga je vizija otvorenosti prema drugomu.«
Upitan što je danas najpotrebnije našemu vremenu Vanier je odgovorio: »Živjeti iskustvo humanosti! To nas vraća papi Franji. On poziva ljude na milosrđe, na suosjećanje. Levitski zakonik je rekao: ‘Budite sveti kao što sam ja svet.’ Isus je rekao: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.’ Biti svet znači biti čist, biti milosrdan znači imati glavu u raljama i ruke u prljavštini. Papa Franjo nas dakle ne poziva na čistoću vjere, nego na odnos s ljudima, da se usudimo ući i zaprljati u odnosu koji je susret s drugim.«
Upitan koja bi njegova poruka bila teolozima, Jean Vanier je rekao: »Moja poruka teolozima bila bi da dođu i provedu neko vrijeme u ‘Arci’ ili u zatvoru ili da rade u palijativnoj skrbi, da steknu iskustvo sa slabima, jer najveće je pitanje kako prijeći s glave na srce. U glavi imamo izvjesnosti, u srcu ih nemamo. Stupamo u odnos s nekim koga ne poznajemo i ne znamo kamo će nas to odvesti. To je dakle rizik i zahtijeva vremena. Prije mnogo vremena jedan je čovjek u Australiji umirao od predoziranja drogom i njegove posljednje riječi su bile: ‘Uvijek ste me željeli promijeniti, nikad niste željeli susresti se sa mnom.’ Susresti se s nekim nije lako. Slušati nekoga, stupiti u odnos s nekim tko je drukčiji nije lako. Živimo u svijetu koji želi promijeniti ljude da postanu kao mi, kao ja, ali se bojimo susretanja. U nekim katoličkim školama djecu se uči kako da uspostavljaju kontakte, što znači da slušaju različitoga, da nemaju moć nad njim i ne pokušavaju ga promijeniti, nego da se sastanu i susretnu s različitim.«
