Tišinu Velike subote i opet smo nepogrješivo prepoznali po larmi susjedove kosilice. Da ti glava pukne! Kako samo zna, nevjernik, koji je dan najsretniji za vrtne radove. Ono, »nek’ svi tolerantno znamo da su svi dani u godini isti, baš kao što su svi ljudi isti«, ali im moramo uvažavati različitosti. Ne i danima, tko njih »šljivi«! Ta, koje li razlike između Velike i malih subota, svete i radne nedjelje, koja mu je inače omiljeni kosidbeni dan… Mora da je »možemovac« kad se baš zadnjih godina ovako razmahao? Ili je tek sad nabavio kosilicu s dosta decibela za razbuđivanje cijele četvrti, »dobrosusjedskog regiona«. Tuče, dere, melje, ta bi kosilica i kamenje pokosila! Žene mu nije bilo da čupka travke. Možda je na kojoj predizbornoj listi pa pere kosu?… Evo, na Uskrs ipak ne kose, možda su pozvani na fini uskrsni doručak? E, moja ženice Jelice… – pogodili ste, upravo ona je osuđena slušati moje uskrsne lamentacije (da ne reknem baš »tužaljke« uz najradosniji blagdan). – A opet, možeš li zamisliti, nije mi to najgore vezano uz ove dane! Još jače mi glava puca od toga »koliko ćemo i koliko smo potrošili« za famoznu »uskrsnu košaricu«. To im je, svim televizijama do jedne, najveći uskrsni problem i pitanje! Uskrsna šunka, kao i božićni bakalar. Glavna im je velikotjedanska zanimacija kopanje po našim novčanicima! Jesmo li potrošili više nego lani, koliko smo spremni dati za mladi luk, a koliko za jajca. Ne znam, nisam primijetio da nam tako »istresaju džepove« za Dan žena ili proslavu »Prvoga maja«. Nekako ih to ne zanima, kao ni koliko bogatuni potroše na svojim zimovanjima i skijalištima. Pobroje ih malo, tek da znamo koliko će ih u naše ime uživati, ali im se ne nabija na nos koliko su novca potrošili, kao nama za taj malo bolji doručkić na najsvetiji blagdan! Ma, već mi je pun nos te njihove skupe uskrsne košarice!
– Hajde, smiri se – nježno me Jelica tješi akcijskom šunkicom – ionako nisu uspjeli otkriti »najskuplju uskrsnu košaricu«! Nju sam otkrila ja sinoć na vazmenom bdjenju! Kraj mene stajala neka gospođa, ne znam ju dosad, s povećom košarom. Početak obreda pobožno je pratila, no kod četvrtog vazmenog čitanja, dok smo veličali Gospoda koji nas je izbavio, već se počela ogledavati kao da joj spasa nema. Povratkom svjetla više nisam provjeravala koluta li to ona očima, ali kad je nakon duge propovijedi župnik rekao »sada ćemo krstiti i krizmati katekumene«, otelo joj se: »Zar je i to moralo biti baš sada?« Shvatila sam, gospođa je bila tu samo zbog uskrsne košarice. Za razliku od nekih koje su već ulazno mahanje tamjanom doživjele kao blagoslov, moja je »susjeda« izdržala sve do kraja! Zapravo, kad je nakon trosatnog slavlja velečasni rekao da oni koji su donijeli hranu na blagoslov »pričekaju još malo«, učinilo mi se da joj je srce stalo. Nisam je poslije vidjela…
– Eh ti svećenici, kako su nesuvremeni i nesusretljivi! – nastavih u svom tonu. – Što ne bi odmah na početku uskrsnih misa prvo lijepo blagoslovili hranu?
