Stari savez i starozavjetne krvne žrtve bile su navještaj najsvetije Žrtve i najsvetijeg Saveza koji će u punini vremena biti sklopljen žrtvom Isusa Krista na križu i zapečaćen njegovom krvlju. Novi Izrael je Crkva. Krštenjem krštenik osobno ulazi u Savez ljubavi s Bogom. Žrtva Isusova na križu je najviši čin ljubavi. Samo cijenom te ljubavi opraštaju se grijesi grješnim ljudima. Nema spasenja mimo Isusa Krista! Nema ulaska u novi život zajedništva s Bogom osim po žrtvi križa, toga oltara ljubavi. Isus Krist, Bogočovjek, svoju je krv prolio za naše vječno otkupljenje, svoj je ljudski život uložio da mi možemo iz smrti prijeći u puninu milosnog života!
Apostol Petar pisao je prvim kršćanima, i nama danas: »Ta znate da od svog ispraznog života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanog Jaganjca.« (1 Pt 1, 18-19)
Svojom ljubavlju i svojom božanskom svemoći Isus Krist je ustanovio euharistiju – sakrament svoje žive i stvarne prisutnosti, svoga tijela i svoje krvi pod prilikama kruha i vina. To je Presveti Oltarski Sakrament. Žrtva križa je bila krvna žrtva ljubavi da se po njoj pomirujemo s Ocem nebeskim.
Ali Isus je htio da ta žrtva u Crkvi i za svijet traje do svršetka svijeta na nekrvan način. To je najveće čudo ljubavi u kojoj se sabire Crkva, to je najsvetiji stol sinova i kćeri Božjih da se, čiste duše, u Božjoj milosti, hrane za život vječni. Sveta misa je ta božanska žrtva, a sv. pričest je ta božanska hrana.
Pretvorbom kruha u tijelo Kristovo i pretvorbom vina u krv Isusovu, makar vanjske prilike ostaju, na oltaru je nova stvarnost: Isus Krist je prisutan pod tim prilikama da nam bude bliz, na dohvatu srca. Vjerujući to vjerujemo svemogućoj ljubavi; primajući pričest hranimo se samim Bogom ljubavi; klanjajući se toj prisutnosti bivamo obasjani ljubavlju!
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 66-69.
