Mnogi Splićani koji tragičnu sudbinu staroga groblja na Sustipanu doživljavaju kao otvorenu ranu u gradskoj memoriji ostali su iznenađeni kad je Gradsko vijeće većinom glasova to područje nedavno proglasilo parkom (tako su shvatili), to jest u kontekstu komunalne infrastrukture odlučili su da u Zemljišniku stoji zapis »javno dobro u općoj uporabi – park Sustipan, neotuđivo vlasništvo Grada Splita«, navodi Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju. Naime uobičajilo se Sustipan nazivati spomengrobljem, što ono u naravi i jest, no u Zemljišniku je dosad istočni, veći dio, od 14,8 tisuća kvadrata upisan kao park, uz njega su još upisane crkva sv. Stjepana i zgrada, a zapadni dio, prema Zvončacu, takozvano »siromaško groblje«, s površinom od 6,6 tisuća četvornih metara, još je uvijek upisan kao – groblje. Splitska javnost, osobito građani čiji pokojnici još tamo leže, a pretpostavlja se da ih je između 20 i 30 tisuća – na sustipansko, tada zapušteno groblje, veću je pozornost usmjerila 1944. godine, kad je Duško Kečkemet objavio knjigu »Staro groblje Sustipan«. Prvi je put nakon dugogodišnje polušutnje objavio detalje barbarskoga uništavanja »najljepšega groblja na svijetu«, kako ga je nazivao Tin Ujević, koje se zbilo između 1958. i 1962. godine, kad je odlukom vlasti ondje trebao niknuti hotel, pa muzej, no osim važnih arheoloških istraživanja nije se dogodilo ništa. Osim što je, kao rariret – možda i u svjetskim okvirima – bez razumnoga razloga ondje počinjen stravičan čin iskopavanjem dijela mrtvih, čije su obitelji uspjele svoje pokojnike preseliti na novo groblje na Lovrincu, a ostali su ili pobacani u more ili razneseni tko zna kamo. Najveći je broj od pedesetak tisuća pokojnika, koliko ih je od osnivanja 1825. do zatvaranja 1943. godine ondje zakopano – ostalo pod zemljom. I danas je ondje.
Vrijedni kameni spomenici, među kojima je bilo i radova eminentnih umjetnika, kao i grobnice zaslužnih Splićana, minirani su ili pokradeni pa kasnije ugrađivani u privatne objekte, kao i ograde… Stariji su se Splićani tek desetljećima kasnije usudili progovoriti protiv toga kulturocida. Postoji intervju u Slobodnoj Dalmaciji iz 1971. godine u kojem stogodišnjak Ivan Rendić Kranjac javno kritizira uništavanje groblja i prvi je put spomenuo da je ondje trebalo urediti spomengroblje.
Godine 1955., nakon Kečkemetove knjige, gradskom odlukom izrađen je program za uređenje spomengroblja. Na inicijativu Društva prijatelja kulturne baštine Splita na ulazu u groblje postavljena je ploča »Spomen-groblje« 2000. godine, a nešto kasnije i križ te kovana vrata, i time je započela veća briga gradskih komunalaca za groblje koje je danas doista mjesto tišine i meditacije za građane i turiste. No gradske vlasti ondje redovito dopuštaju i koncerte zabavne glazbe. Sustipan, mjesto koje po službenim dokumentima ipak nema status spomengroblja, odnosno po GUP-u je spomenpark, po zemljišnim je knjigama dio park, a dio groblje, a po najnovijoj je odluci Gradskoga vijeća »samo« park, ujedno je dio Park šume Marjan, te je kao kulturno dobro pod zaštitom Ministarstva kulture. Takvom izmučenom mjestu koje je prevažno u splitskoj, ali i nacionalnoj povijesti jer u njegov se moćni benediktinski samostan sklonio posljednji član loze Trpimirovića, Stjepan II., koji se odrekao krune u korist Zvonimira, a nakon njegove smrti kraljevao još samo dvije godine – ipak bi u gradskim dokumentima trebalo dati jače mjesto koje bi ga trajno štitilo od orgijanja nad kostima tisuća pokojnika.
Više je i hrvatskih medija prenijelo stajalište američkoga stručnjaka za liječenje od ovisnosti Leea Fernandesa koji je u razgovoru za New York Post upozorio da ovisnici o ekranima koji se pokušavaju riješiti ovisnosti pokazuju slične simptome kao i narkomani kada počnu s liječenjem ovisnosti o heroinu – drhte, tresu se i znoje. Smatra da je način na koji se postaje ovisan o drogama sličan načinu na koji se postaje ovisan i o telefonima: počinje povremeno i rekreativno, no s vremenom ljudi postaju sve ovisniji te traže još. Čovjek najprije počne rabiti društvene mreže za zabavu, međutim uzimanje telefona u ruke odjednom postane prva stvar ujutro i zadnja stvar navečer, a ono što je trebalo biti brzi pregled od 10 minuta pretvara se u sate listanja. Fernandes kaže da ljudi koji postanu ovisni o telefonima mogu doživjeti simptome odvikavanja kada pokušaju smanjiti upotrebu, slično kao i ovisnici o drogama. To se vidi kod djece kada im roditelji uzmu telefone. Postaju razdražljivi i ljuti, a raspoloženje im je općenito loše.
