Isusovo mjesto ukopa i uskrsnuća, najsvetije mjesto kršćanstva, prvo je mjesto odakle je naviješteno njegovo uskrsnuće. Ne samo prije više od dva tisućljeća, nego i danas upravo iz kapele Božjega groba unutar istoimene bazilike u Jeruzalemu kreće vijest o Kristovoj proslavi te se širi svijetom. Zbog posebnoga režima vazmeno bdjenje tamošnji katolici slave ranije od ostatka svijeta – već u subotu ujutro. Posebnost toga jest što se ne blagoslivlja oganj, nego se plamen za paljenje uskrsne svijeće donosi iz kapele Božjega groba, s mjesta gdje je unutar stijene kamen na kojem je bilo položeno Isusovo tijelo. Također, na uskrsnoj misi evanđelje umjesto đakona čita jeruzalemski patrijarh kao simboliku navještaja Uskrsa svijetu. Na kraju te mise priređuje se procesija u kojoj se nosi evanđelistar na četiri strane svijeta oko svetoga Groba te se naviještaju četiri evanđeoska izvještaja o uskrsnuću.
Velika i prostrana dvorana gornje sobe, koja se naziva i dvorana posljednje večere, mjesto je gdje su se učenici sklonili nakon Kristove smrti. Upravo se na tom mjestu uskrsnuli Krist ukazao učenicima, ondje je Toma povjerovao nakon što mu je Isus pokazao svoje rane, u dvorani je rođena prva Crkva nakon primanja Duha Svetoga te se okupljala prva kršćanska zajednica. To se mjesto častilo još od apostolskih vremena, a bilo je poznato i kao crkva Apostola te su je nazivali »majkom svih crkava«. U tom je samostanu na kršćanskom Sionu živio i sv. Nikola Tavelić. Danas je dvorana pod izraelskom upravom te je kršćanima dopušten samo posjet i kratka molitva, a franjevci iz Kustodije Svete Zemlje imaju pravo imati liturgijski obred na tom mjestu dva puta u godini. Prostorija je poznata i pod nazivom »cenakul«, prema latinskoj riječi »cenaculum«, što znači blagovaonica, veličine je 15 x 9 metara te je podijeljena trima stupovima.
Za titulu novozavjetnoga Emausa bore se mnogi gradovi, a većina ih je udaljena kako i stoji u evanđelju »60 stopa od Jeruzalema«. Spomen na susret učenika s uskrsnulim Kristom tijekom puta i njihovo prepoznavanje u lomljenju kruha tako živi u gradiću Nikopolisu, Abu Gošu te El-Kubeibehu, ovisno o tradiciji koja se promatra. Upravo to maleno arapsko selo krase tri crkvena zdanja, među kojima je franjevački kompleks s velikom trobrodnom crkvom iz 17. stoljeća dimenzija 34 x 22 metra koja komemorira događaj iz Lukina evanđelja. Bazilika je izgrađena nad kućom koja je po tradiciji pripadala Kleofi, jednomu od dvojice učenika koji su pratili Isusa do Emausa, te se lijeva lađa smatra tim mjestom. Na Uskrsni ponedjeljak u crkvi se slavi euharistija, a na kraju mise priredi se blagoslov kruha kao simbol euharistije – kruha euharistijskoga i kruha okrjepe koji se dijeli vjernicima na kraju slavlja. Na završetku dana u bazilici se priređuje i svečana večernja i klanjanje pred Presvetim. U El-Kubeibehu može se vidjeti i iskopan ostatak rimske ceste te iskopine križarskoga mjesta.
Tabga se nalazi na sjeverozapadnoj strani Galilejskoga, Genezaretskoga ili Tiberijadskoga jezera, oko tri kilometra južno od Kafarnauma. Tamo se nalazi crkva Petrova primata, izgrađena pokraj stijene koja se zove mensa Domini – sveti stol Gospodnji. Današnja crkva izgrađena je 1933. godine pokraj jezera na kojem su učenici nakon uskrsnuća ulovili mnogo riba. Osim po uskrsnom doručku, ta se crkva spominje i vezano uz Isusovo pitanje Petru: »Ljubiš li me?« Oživljujući taj evanđeoski ulomak, franjevci iz Kustodije Svete Zemlje na Četvrtu vazmenu nedjelju tamo slave misu, a riječ je o lijepu mjestu za molitvu. U Isusovo vrijeme na Galilejskom jezeru bio je bujan i bogat život, ljudi su se bavili ribarenjem i zemljoradnjom, posebice voćarstvom i povrtlarstvom, te su plodove svojega rada prodavali u gradu Tiberijadi.
