Utorak 9. listopada 2018. bio je povijesni dan salezijanskoga športa u Hrvatskoj. Košarkaški klub »Bosco« nastupio je u novozagrebačkoj dvorani Trnsko prvi put u prvom razredu hrvatske košarke. Dvoboj HT Premijer lige KK »Bosco« – KK »Zadar«, unatoč porazu domaćina 88:101, bit će zapisan u knjigama kluba koji je nakon četvrt stoljeća postojanja ostvario uspjeh postavši dijelom prvoligaškoga natjecanja. Osnovne ideje o promoviranju kršćanskih vrjednota športom, posvjedočio je u razgovoru i predsjednik kluba don Ivan Marijanović, nisu promijenjene. No jamačno je osim vjere potrebna i košarkaška kvaliteta da se opstane na dulje staze pod prvoligaškim obručima. Selekcije »Bosca« okupljaju tristotinjak djece i mladih u svim kategorijama i školama košarke, oni su baza za izgradnju, najprije kvalitetnih osoba, a pritom i športaša. Vjerojatno će na tom putu biti i padova, poraza, promjena igračkoga kadra, no priča o »Boscu«, uz svako spominjanje imena promovirat će i životni put utemeljitelja salezijanske družbe, sv. Ivana Bosca. Raduju se prvoligaškomu natjecanju i aktualni i bivši naraštaji košarkaškoga kluba nastaloga na Knežiji, koji je i za vrijeme drugoligaških godina, pa čak i sezonama kada nije bilo seniorske momčadi, uvijek znao iznjedriti one pozitivne primjere – gradeći zajedništvo, čuvajući vrjednote koje su u profesionalnom, ekonomski okrenutom športu često zanemarene.
Na misno slavlje, dva dana prije povijesnoga utorka, većina »Boscovih« košarkaša došla je, neki i prvi put, u svetište Svete Mati Slobode u Zagrebu da bi zahvalila Gospodinu na plodovima dosadašnjih postignuća i zamolili za blagoslov u budućnosti. Upoznali su se i s poviješću svetišta koje čuva uspomenu na poginule hrvatske branitelje, čija su imena upisana u kenotafu iza oltara. Predvođeni trenerom Matijom Brkljačićem i športskim direktorom Goranom Perićem, seniori »Bosca«, ali i svi mlađi naraštaji, dobili su priliku proširiti svoja znanja o ciglama koje su gradile i njihov klub, jer svaka je zamišljena na dobrobit hrvatskoga čovjeka u cjelini. Posveta je to onima koji su (o)branili Domovinu, kako bi se u njoj mogla nesmetano odigravati sva športska natjecanja, na ponos i priznatost u svijetu.
Iako košarka odavno nije nacionalni šport kao na početcima hrvatske samostalnosti, iako reprezentacija Hrvatske muku muči da izbori plasman na Svjetsko prvenstvo u Kini (sve upitnije nakon dva rujanska poraza), iako djeca ne hrle na ulična igrališta kao nekada, iako je i medijski košarka svedena na dvije stranice športskih novina, a televizijski na rijetke prijenose – luč nije ugašena. Ako je sv. Ivan Bosco i prije osnivanja športova u modernom obliku, i prije Jamesa Naismitha, znao prepoznati vrijednost dječačke igre, tada se i hrvatski vjernik 21. stoljeća može nadati da košarka ne će »umrijeti«. O tome svjedoče sugovornici »Prilike« iz svih dijelova »Boscova« košarkaškoga mozaika. Neka im prvoligaško natjecanje bude blagoslovljeno, pristojno i – precizno!
Uz iznimku svibanjskoga hodočašća zagrebačkih športaša u Mariju Bistricu, rijedak je primjer susresti petorku košarkaške momčadi na misnom slavlju, ali dogodilo se tako u svetištu Svete Mati Slobode u nedjelju 7. listopada. Najveću pozornost izaziva novi organizator igre »Bosca«, 22-godišnji Amerikanac hrvatskih korijena David Chavlovich, koji novi »čavlić« svoje karijere nakon sveučilišnih godina u Teksasu nastavlja »kuckati« u Trnskom. »Iskreno, nisam ništa znao o ‘Boscu’ i Zagrebu, informacije sam dobio putem interneta. Uživam u gradu, treninzi su naporni, ali jedva čekam zaigrati u prvoj ligi«, priznao je mladi športaš. Njegove nastupe u srednjoj školi, kasnije i na »West Texasu« zamijetila je menadžerska agencija nekadašnjega košarkaša Pere Dujmovića i tako je David postao važnim osloncem trenera Brkljačića. »Volim imati loptu u svojim rukama, no mogu biti i bek-šuter. Znam za Dražena Petrovića i druge hrvatske košarkaše, osobito današnje igrače u NBA ligi«, kazao je Chavlovich, i dodao da je od svega najlakše zavolio hrvatsku hranu. Zanimljivo, iako je iz Teksasa, veliki je navijač »Boston Celticsa« s istočne obale. Svesrdnu pomoć Chavlovich će imati u bekovskoj zamjeni i desnoj ruci Petru Ogrizoviću (19), koji se trudio i ranijih godina uz srednjoškolske obveze stizati na treninge. »Znao sam ranije isključivo za juniore ‘Bosca’, ovo će biti moja prva seniorska sezona, nakon prošle u ‘Zagrebu’. U svlačionici i na terenu živimo dva različita svijeta. Šport je važan i za izgradnju, da budemo što bolji ljudi«, svjedoči Ogrizović.
Ambicije o ostanku u ligi »Bosco« gradi i na Janu Palokaju (17), košarkašu koji je također proizvod nažalost ugašenoga KK-a »Zagreb«, koji je gotovo i prohodao u dvorani u Trnskom. »Veselim se sezoni, vjerujem da ćemo ostvariti mnogo dobrih rezultata. Ulazimo bez većega pritiska, znamo da smo novi i da ostale momčadi imaju i desetak puta veći proračun od našega. Vjerojatno zbog toga možemo iznenaditi i jače suparnike«, istaknuo je mladi reprezentativac U-18 uzrasta Palokaj. Mladi Dubrovčanin Petar Šeparović (23) rodni je Grad nedavno zamijenio Zagrebom. »Nemamo se čega bojati, vjerujem u opstanak u Premijer ligi«, kratak je Šeparović, koji je umjesto vaterpola u »Jugu« izabrao košarku u četvrtom razredu osnovne škole, a kalio se i u »Šibeniku«. Sretan je zbog dobre klape u »Boscu«, optimističan unatoč seniorskomu debiju. Zna da su »Cedevita«, »Cibona«, »Split« i »Zadar« iznad drugih momčadi, ali je siguran da će mnogi »slomiti zube« u Trnskom. Peti član petorke s fotografije, Jure Gunjina, nije bio od velikih riječi, ali svima je u interesu zajedništvom osigurati prvoligaški status.
Dopredsjednik i športski direktor KK-a »Bosco« Goran Perić (1980.) vrlo je precizan čovjek.
Poput prijatelja Brkljačića, profesor je kineziologije, prošao je niz klubova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, no prije nekoliko godina vratio se salezijanskomu klubu, u kojem je još 2002. postao trenerom. Ponosan je na sve selekcije kluba, koje okupljaju tristotinjak djece. »Ni jedno dijete, od škole košarke koja obuhvaća šesnaest osnovnih škola, preko mlađih kadeta, kadeta, juniora i seniora ne ostaje na ulici, već mu dajemo mogućnost da igra košarku. Želimo složiti sustav u kojem odgajamo, gdje osoba trenira i može se razviti u vrhunskoga športaša, a da ne zanemarimo ljudske vrijednosti«, jasan je Perić. Glede seniorske momčadi ističe, kao i predsjednik Marijanović, da je za stabilno funkcioniranje kluba potrebno još puno sredstava koja bi trebalo pribaviti od sponzora. »Vjerujem da možemo biti i gradski brend, gdje će ljudi htjeti platiti dvadeset, trideset kuna. Sad, koliko nama vremena treba da to dostignemo, druga je priča. Potrebna je i jača salezijanska podrška, kako bi se svi uputili u naša prvoligaška nastojanja«, iskren je sugovornik. »U Trnskom je sve složeno na vrhunskoj razini. Imamo medicinski tim i ambulantu, educirane trenere, želja je proizvoditi igrače koji će igrati vrhunsku košarku. Jasno da će pojedinci otići od nas i živjeti od košarke«, dodaje športski direktor. Zna da su unatoč budžetu dobro izbalansirana momčad, vjeruje u bazu mladih igrača, naslonjenih na iskusnije Mladena Primorca i Stipu Tešiju. Motiviraju ga medijske izjave da je KK »Bosco« zalutao u premijerligaško natjecanje. »Uz dobar rad svih dijelova ‘Bosca’ možemo stvoriti pozitivnu priču«, siguran je Perić, uvjeren da će i u organizacijskom smislu košarkaški klub izrasti kroz natjecanje s najboljim hrvatskim momčadima.
Salezijanski svećenik, pjesnik, športaš, župni kapelan u župi sv. Ane u zagrebačkom Rudešu, don Ivan Marijanović (1951.), već je desetljećima svjedok vremena kako se i športom promoviralo kršćanske vrjednote, ali i hrvatsku nacionalnu svijest u natjecanjima za vrijeme bivše države.
MARIJANOVIĆ: Igra i šport u salezijanskoj su tradiciji od samih početaka, od Don Bosca. Ovisilo je o sredini, vremenu, mogućnostima. Na Knežiji je tridesetih godina bio klub i športsko društvo »Mladost«, koji se natjecao s »Concordijom«, HAŠK-om i drugim prvoligašima. Stolnoteniska sekcija s braćom Dolinar osvajala je svjetske medalje, kao što su u nogometnim momčadima bili glasoviti igrači poput braće Čajkovski, Bobeka, Zebeca, Monsidera i ostalih. Komunizam je to zabranio i (i)stjerao nas u sakristiju, oduzeo nam terene. Kada se javila nova mogućnost rada s djecom i mladima, mi smo promišljali kako se organizirati, te smo 1992. osnovali košarkaški klub, 1999. odbojkaški, a 2003. športsko društvo salezijanske mladeži koje obuhvaća cijelu Hrvatsku. Svi koji žele igru i šport shvatiti kao sredstvo osobnoga razvoja – dobrodošli su. Prva je razina župna, oratorijska, gdje se mladi sastaju i (ne) natječu se u amaterskim ligama. Druga je razina školska, u Žepču i Rijeci, gdje ima i športskih odjela.
MARIJANOVIĆ: Točno, uz košarkaški klub »Bosco« i odbojkaški klub »Bosco«, tu je i SALOM (Salezijanska športska mladež), društvo koje kao krovna organizacija okuplja sve druge vrste klubova, oratorija i škola. O tomu svjedoči i naš dokument Salezijanski pastoral mladih. Nije riječ samo o igri i športu, nego i o katehizaciji, školskom obrazovanju, različitim oblicima kulturnoga i ostalih djelovanja. Šport je jedna od bitnih, urođenih, prirodnih djetetovih osobina. Neki su znanstvenici cijeli život pokušavali promatrati kao igru. Klasik J. Huizinga je napisao knjigu »Homo ludens«. I teološki gledano – Božji odnos prema nama je igra. Bog nije bio prisiljen stvoriti nas, nego je to učinio iz ljubavi, »igrajući se Božja mudrost stvara«. Nedovoljno je u našoj Crkvi proučeno područje športa kao svjetskoga fenomena i mogućnosti za evangelizaciju. Šport nadilazi jezične, nacionalne i religijske barijere kao nešto općeljudsko. Važno je za Crkvu senzibilizirati se i vidjeti što se može učiniti na športskom planu – kako asistirati mladima da, kroz ono što oni vole, prihvate ono što mi volimo – da budu pravi, odgovorni, zreli ljudi, pošteni građani i dobri kršćani, kako bi rekao Don Bosco.
MARIJANOVIĆ: Košarkaški klub »Bosco« osnovan je s namjerom pomaganja djeci i mladima, da razvijaju svoju ljudsku i kršćansku osobnost. To je konstanta koja vodi. Uspjesi pojedinih selekcija ovise o treneru, igračima, organizacijskim i tehničkim mogućnostima. Najbolji često odlaze u jače klubove. Neko smo vrijeme bili odustali od seniorskoga natjecanja, no trenutačno smo na dvije momčadi u svakoj selekciji – mlađi kadeti, kadeti, juniori i seniori. Velik je broj i škola košarke. Ulazak u HT Premijer ligu možemo zahvaliti zajedništvu, ljubavi i radu igrača, trenera i uprave. Postigli smo ono čemu se nismo nadali. To može biti putokaz, osobito kada se uzme i ekonomska strana, jer i s malo se sredstava dobrom voljom, suradnjom i sinergijom može postići puno. »Dati ono najbolje od sebe« – tako se zove i dokument kojim Sveta Stolica promišlja šport u suvremenom društvu. Temeljna je poruka da svatko od nas u onome što radi uloži sebe, svoju ljubav, predanost, i rezultat će sigurno doći.
MARIJANOVIĆ: Ono što gajimo od početka jest kvaliteta međuljudskih odnosa i promicanje istinskih ljudskih i kršćanskih vrjednota. Od konstante ne ćemo odustati. Uspjeh će ovisiti o brojnim čimbenicima. Mjerimo se prvenstveno sa sobom, ako damo najbolje od sebe, a ovisit će i o drugima – kvalitetnijima, skupljima, iskusnijima. Naša želja, nikako imperativ, jest ostanak u ligi. Ne bih volio da budemo »kanta« za poraze s velikom razlikom, da sramotimo ime kluba, no ako bude zasluženo, čestitat ćemo protivniku.
MARIJANOVIĆ: Ne treba biti naivan, suvremeni šport opterećen je nizom problema, doping, korupcija, svođenje čovjeka na predmet, robu. Naš je pristup drugi: osoba je u prvom planu. S druge strane, promicanje uzornoga ponašanja, bez psovanja, vrijeđanja, također je pokazatelj i putokaz. Možemo biti primjer ako uspijemo ispraviti pogrješke, a promicati lijepo i plemenito. Šport uspostavlja kontakte, socijalizira, stvara odgovornost, prema odgojiteljima, trenerima, upravi, protivnicima, pa i pravilima na koji način treba igrati. Vrijednosti su kod mnogih danas na ispitu, jer se pokušava lakšim putem doći do cilja. A svaka prečica na štetu je čovjeka.
MARIJANOVIĆ: Najosjetljivije su pubertetske godine, kada čovjek stvara temeljne stavove o životu, o sebi i drugima. Važno je naglasiti i naše sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima, više od 25 godina, ne samo košarkaši, malonogometaši, odbojkašice… Prošle godine dobili smo nagradu za lijepo ponašanje, uz osvajanje prvih mjesta kadeta i juniora. Važan je i vid promicanja Hrvatske putem športa. Nedovoljno je naglašeno da smo prvu medalju za Hrvatsku, srebrnu košarkašku medalju osvojili 1991. godine u Barceloni, nije pogrješka, godinu dana prije glasovitoga finala hrvatske košarkaške reprezentacije protiv američkoga »Dream Teama« u istoj dvorani. Dogodilo se to na natjecanju »Salezijanske športske mladeži«. Kulturna dimenzija, druženje, zajedništvo, bilo je upotpunjeno promicanjem Hrvatske, svega onoga što naša domovina ima. U tom trenutku bilo je važno prihvatiti i ime države, jer smo željeli i nastupili smo pod hrvatskom zastavom.
MARIJANOVIĆ: Rekao je sv. Ivan Bosco jednom: »Trčim naprijed i ne dam se nadmašiti.« Imao je viziju, i pojedine stvari koje je on shvatio Crkva čini nakon stoljeća. Bio je prorok u svojem vremenu na svojem području. Zanimljivo je i novi crkveni dokument pozornije iščitavati, kao i knjižicu Talijanske biskupske konferencije »Šport i kršćanski život«, koju je napisao don Gino Borgogno, osnivač Salezijanske športske mladeži. Crkva prepoznaje nešto što je vrijedno i autentično i stavlja to na višu razinu, u službu čovjeka.
BRKLJAČIĆ: Doista je specifična priča da katolički klub nastupa u premijernom rangu hrvatske košarke. Klupska tradicija nije mala, ona traje 26 godina. Sve je krenulo iz ljubavi prema djeci te njihovu odgoju i obrazovanju kroz šport. Igrači koji prestanu igrati, koji ne ostvare profesionalne karijere, svjedoče koliko su im košarkaški dani pomogli stasati u drugim životnim sferama, na fakultetima, poslovima, da postanu cjelovite osobe. Profilirao se klub koji je dobio priliku nastupiti u premijernoj diviziji hrvatskoga športa. Veselimo se tomu.
