Ovonedjeljna čitanja bave se pojavom Isusa Krista, nastavljajući tako tematiku božićnoga vremena i prošle nedjelje, no sada pod vidom početka Isusova javnoga djelovanja. Zbog toga prvo čitanje preuzima ponovno dio odlomka Knjige proroka Izaije koji je čitan na misi polnoćki. No naglasak nije na rođenju kralja iz Davidova potomstva jer je taj završni dio odlomka ovdje i ispušten.
Nasuprot tomu naglašen je prvi dio odlomka u kojem se govori o zemlji Zebulunovoj i Naftalijevoj, o Putu uz more te o Galileji poganskoj. Tekst koji nastaje u vrijeme asirskih osvajanja, kad je pod asirsku vlast najprije pala Galileja te je njezino stanovništvo raseljeno, donosi nadu za te krajeve jer »narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku«. To je početak ostvarenja spasenja.
Zebulun i Naftali bila su izraelska plemena koja su nastavala sjeverne dijelove Izraela. Područje Zebuluna obuhvaćalo je dio južne Galileje, sjeverno od brda Karmela, pa na sjever do prvih galilejskih brjegova. Područje Naftalija prostiralo se od doline Jizreel, počevši od brježuljaka koji je zatvaraju sa sjeverne strane, u blizini brda Tabora, a nastavljalo se do krajnjega sjevera Izraela, gdje je i danas tromeđa između Izraela, Sirije i Libanona.
Osim toga, područje Naftalija obuhvaćalo je i cijelu zapadnu obalu Galilejskoga jezera. Put uz more, poznatiji po svom kasnijem latinskom nazivu Via maris, put je kojim se iz Egipta, uz istočnu obalu Sredozemnoga mora, stizalo do Damaska i dalje do Mezopotamije. To je bio jedan od dvaju glavnih putova koji su u to doba spajali tzv. Plodni polumjesec. Taj Put uz more od brda Karmela polazio je na istok, u unutrašnjost, te je uz zapadnu i sjevernu obalu Galilejskoga jezera nastavljao prema Damasku. Prorok upravo u tom području koje je prvo palo pod asirsku vlast vidi novu radost, veselje i slobodu koje će Bog ostvariti.
Matejevo evanđelje započinje opis Isusova javnoga djelovanja napomenom da je Isus napustio Nazaret i nastanio se u Kafarnaumu te podsjeća na Izaijin tekst iz prvoga čitanja. Isus se i kreće kroz nekadašnja područja Zebuluna i Naftalija, a Put uz more prolazio je tek nekoliko metara od Kafarnauma. Evanđelist Matej preuzima kratku vijest iz Markova evanđelja: »A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju.
Propovijedao je evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!’« Mateju to, međutim, nije dovoljno, nego on, po svom običaju, želi i tomu Isusovu činu dati dublje teološko značenje u okviru njegove sheme obećanja i ispunjenja. U tome je i značenje starozavjetnoga navoda iz Knjige proroka Izaije. Ona radost koju je prorok bio navijestio, ono svjetlo koje je tada zatinjalo, sada su se u punini ostvarili. U kontekstu evanđelja može se reći da je ta svjetlost sadržana u Isusovu propovijedanju obraćenja zbog blizine kraljevstva nebeskoga.
Starozavjetni navod vjerojatno pokazuje i određenu univerzalističku crtu koja u Matejevu evanđelju nije toliko naglašena kao u Luke. Riječ je naime o Galileji poganskoj kao prostoru gdje Isus počinje djelovati. U nastavku evanđeoskoga odlomka vidljivo je da se glas o Isusu pronio »po svoj Siriji«. Moguće je da taj izraz označava područje koje je bilo poznato kao Celesirija, a obuhvaćalo je područja današnje Sirije, Libanona, Izraela, Palestine, te dijelove Jordanskoga Kraljevstva. I iz toga proizlazi da je Isusovo propovijedanje namijenjeno svima, a ne samo židovskomu narodu.
Druga epizoda evanđeoskoga odlomka donosi dva izvještaja o pozivu prvih učenika. U prvom Isus poziva Šimuna zvanoga Petar i brata mu Andriju dok su na jezeru lovili ribu. Slikovitim govorom, on im obećava da će ih učiniti »ribarima ljudi«. Poput ribe, ljudi će biti uhvaćeni njihovim naukom. Drugi izvještaj opisuje poziv Zebedejevih sinova Ivana i Jakova. Oba para braće bez odgađanja ostavljaju svoj dosadašnji posao i polaze za Isusom. To je tipična reakcija Isusova učenika, koji je uvijek pozvan na nasljedovanje. Konačno, u trećoj epizodi Isus je prikazan kako obilazi Galilejom, naučava, propovijeda »evanđelje o kraljevstvu« i liječi bolesti i nemoći u narodu. Prikazan je tako kao dobri pastir koji se brine za povjereno mu stado.
Odlomak iz Prve poslanice Korinćanima odmiče se donekle od teme Isusova pojavljivanja u Galileji, ali nastavlja temu učeništva. Pavao naglašava da svi Isusovi učenici navješćuju istoga Krista, bez obzira na razlike među njima. U Korintu su postojale različite struje među kršćanima, među kojima su neki govorili: »Ja sam Pavlov«, drugi: »Ja sam Apolonov«, a treći: »Ja sam Kefin.« Čini se da im Pavao nasuprot tomu odgovara: »A ja Kristov!« Mogu postojati različiti navjestitelji vjere, različiti načini na koje pojedini učitelji ili svećenici govore o vjeri ili pristupaju ljudima, no samo je jedan Krist i svaki vjernik treba biti svjestan svoje isključive pripadnosti Kristu.
Jedino je Krist taj koji donosi svjetlost u čovjekove tmine, radost i veselje u njegove žalosti, koji poziva čovjeka na novi život. Svi drugi njemu trebaju služiti. To pak služenje ne može i ne smije biti ograničeno na samo neko područje ili na samo jedan narod, jer Krist je došao da svima bez ograničenja navijesti blizinu kraljevstva nebeskoga.
