Vinko Čenić rođen je 15. lipnja 1956. u Dubrovniku. Njegova majka Anđelka, rođena 1916. u obitelji Petričević iz Lovreća u Imotskoj krajini, i otac Antun Čenić, rođen 1912., Bokelj iz Kotora, vjenčali su se 1954. Otac je prije bio oženjen suprugom Bosiljkom s kojom je imao dvoje djece i koja je preminula od leukemije s 33 godine.
Majka Anđelka također je već bila udana, za Vinka Olujića, ubijenoga nakon križnoga puta u Splitu. U mladosti je mnogo propatila zbog svojega hrvatstva, koje nije skrivala, i zato što je bila predsjednica Katoličke akcije u Lovreću. U poratnim godinama završila je zatvoru u Požegi. Osuđena je na pet godina robije. Za vrijeme suđenja premještali su ju u 12 zatvora. Imala je dvojicu braće i tri sestre, među kojima su dvije bile redovnice – klarisa i glasovita pjesnikinja s. Anka Marija od Presvetog Srca Petričević te franjevka s. Miroslava Petričević.
U Trsteno se obitelj Čenić doselila po očevu poslu. Zvali su ga da kao agronomski stručnjak bude upravitelj tamošnjega arboretuma. »I tako nam je Trsteno postalo trajno prebivalište. Osobno sam čovjek iz arboretuma. Tata je dobio kućicu u arboretumu u kojoj smo živjeli. Do kraja sedamdesetih, do mirovine, bio je upravitelj. To znači da sam odrastao u prirodi. Fantastično je bilo. Otac je bio zaljubljenik u prirodu, a ja sam išao za njim. Mama je stalno bila doma. Roditelji su nas odgajali za vrijednosti. Oboje su prošli uistinu svatko svoju kalvariju. I njihovi su roditelji bili suđeni. Odgajani smo dosljedno katolički. Teško se živjelo, ali sretno, uz uzorne roditelje. Gostoljubiva smo obitelj bili, rado smo primali goste. Uz obrok smo svaki dan molili«, prisjetio se Vinko Čenić.
»Župa u Trstenom posvećena je sv. Vidu i uz nju sam vezan cijeli život. Tu sam pričešćen i krizman, to je i danas moja župa. Prvi svećenik bio mi je Ilar Kisić. Redovito sam mu ministrirao. Svako sam mu jutro odgovarao misu na latinskom. I nakon toga išao u školu. I tako od četvrtoga razreda svaki dan«, dodaje sugovornik iz okolice Dubrovnika.
Po svojem je obrazovanju krenuo očevim stopama – najprije se obrazovao za vrtlara, a zatim je upisao Agronomski fakultet u Zagrebu i doškolovao se u Austriji. Osim radosnih studentskih dana, iz mladosti pamti i razdoblje odsluženja vojnoga roka u ondašnjoj JNA.
»Imao sam averziju prema Jugoslaviji jer mi je obitelj stradala od te države, bili smo označeni. Pokazali su mi da znaju sve o mojima«, prisjetio se političkoga ozračja prije četrdesetak godina.
Suprugu Ruth Mariju Cremer, Bečanku, upoznao je osamdesetih, nakon što ju je njezina teta dovela na ljetovanje u »njegov kutak« hrvatskoga juga. Vjenčali su se 1983., a sina Dmitra Zvonimira dobili su 1986. Nakon studija zaposlio se u arboretumu u Trstenom, gdje je radio do 1987., a zatim je zajedno s prijateljem pokrenuo posao proizvodnje povrća i cvijeća. Kada je započela velikosrpska agresija 1991., uključio se među branitelje Dubrovnika i okolice. U ratu je suprugu i sina poslao u Beč, pa se otada i obiteljski život događao na relaciji između Austrije i Hrvatske, pojasnio je sugovornik. Nakon rata i sam se preselio u Austriju, gdje je živio i radio dvadeset godina. Zaradivši mirovinu, vratio se 2020. u Hrvatsku. Sin je i danas u Beču, a supruga je dio godine u Austriji, dio u Trstenom.
»Najveću mi radost čini što sa župnikom Davidom Marjanovićem uređujem župni dvor, okoliš, pločnik oko crkve, što god treba. Aktivan sam u župnom ekonomskom vijeću. To znači da sam gotovo svaki dan u župi. Župnik nam sad ide u neku drugu župu. Šteta, jer smo se baš dobro uhodali, naučili smo se jedan na drugoga«, rekao je Čenić.
»Na misi sam svake nedjelje i blagdana, odem na svibanjske pobožnosti, zornice. Cijelo je selo angažirano oko uređivanja crkve. Po dvije obitelji po mjesec dana čiste i uređuju crkvu, donose cvijeće. U župi je aktivna i Bratovština sv. Vida koja ima prava i obveze u župi. Uključena je većina župljana«, opisuje Čenić i napominje: »Za posebne blagdane, Tijelovo, Srce Isusovo, sv. Vida posebno uređujemo i uključuje se više nas. Ja rado kitim portal i stvaram cvjetni tepih od latica ruža i brnistre.« Župnika rado zove i na ručak. »Kažu da sam dobar kuhar. Naučio sam uz majku, a i otac je dobro kuhao. Sve me u životu zanima pa i kuhanje«, napominje. Osim u župi, Čenić je angažiran i u braniteljskim udrugama.
»Angažman mi u župi posebno znači. Mislim da još puno mogu dati, pomoći, želim napredak svojoj župi, svojoj Crkvi. Prioritet mi je Crkva, ispred svega mi je. Vjera mi je u životu sve. Oduvijek sam vjernik. Tako su me naučili roditelji i tako živim. U pogibelji sam bio nekoliko puta. Trebao sam izgubiti glavu, ali sam molio Boga i preživio. Ponosan sam na obje tete redovnice, od kojih je osobito poznata književnica Anka Petričević. S tim da je i naša majka Anđelka bila književnica, i to jako dobra, što je manje poznato. Mama je uvijek pisala i u logoru i poslije. Ali je mnogo toga njezina izgubljeno ili uništeno u vihorima zla«, objasnio je Čenić.
»Posvećen sam Blaženoj Djevici Mariji. Moje je crkveno ime Vinko Vid Marija. U našoj je tradiciji da se uz ključno ime nadoda još koje«, napominje sugovornik Čenić i zaključuje: »Smatram se Marijinim vojnikom. Radost mi je što sam posvećen Blaženoj Djevici Mariji i što živim u Marijinoj Hrvatskoj. Živio sam u Austriji. Njihov je sustav odličan, ali nedostaje sunce i more. Hrvatska još uvijek ima toplinu, prisnije odnose, a ima i vjeru koju mi drukčije doživljavamo. Ljepše je u Marijinoj Hrvatskoj. Ne smijem misliti na sve što sam izgubio u svojih dvadeset austrijskih godina. Sretan sam što sam napokon doma.«
