Siječanj se često smatra jednim od najdepresivnijih mjeseci. Nakon blagdanske svjetlucajuće rapsodije slijedi povratak uobičajenim, najčešće suhoparnim taktovima životne svakidašnjice. Uz napuštanje šarenila »svjetovnoga adventa«, stišava se ona istinska i lijepa blagdanska okolnost, prigodna mogućnost susreta s najbližima, toplina obiteljskoga zajedništva, ali i naglašeno promicanje sveopćega zajedništva i čovječnosti. Njih nadomješta blijeda siječanjska monotonija i teret nepoznatih obveza i izazova naoko nove, no u stvarnosti jednako stare godine.
Iako mnogi tu monotoniju pokušavaju razbiti novogodišnjim odlukama, odnosno raznim promjenama vlastitih životnih postavaka, često se suočavaju s neuspjehom u obliku nepremostivih izazova zbog kojih novi planovi ostanu neispunjeni ili odgođeni za neka nova iščekivanja.
No prilika za promjenu uvijek je dostupna: kako u vrijeme božićnoga došašća, ili na prvim novogodišnjim stranicama, tako i svakoga jednako posebnoga dana onoga životnoga došašća. Dakle, takvo došašće nije priprema za kratkotrajnu blagdansku čaroliju zaborava stvarnosti, nego cjeloživotna duhovna obnova i pripremanje za onaj konačni susret s Gospodinom. On, kao neiscrpno nadahnuće te pravi i jedini početak (dakako i svršetak) svih ljudskih napora, najpristupačnija je hrana i najisplativiji put svačijemu duhovnomu budžetu. Taj put ne vodi prema blagomu duhovnomu pokretu ili trenutačnoj životnoj promjeni, nego prema širom otvorenim vratima koja pozivaju na oprez, spremnost i cjeloživotno bdjenje za ostvarenje onoga konačnoga prolaska i čudesnoga susreta. Onda, kada svaki korak preslikava mozaik životnoga traganja: lutanja i padova, uspona i utjeha, ljepote i ljubavi.
