Prije desetak godina povodom otkrivanja korupcije u Hrvatskom fondu za privatizaciju pisano je u ovoj rubrici o odgovornosti političara i državnih dužnosnika ne samo za kriminal i zloporabu dužnosničkih položaja, nego i za indolentnost, najčešće opravdavanu već otrcanom frazom: »Nismo znali.« Nažalost, ni do danas se stvari nisu promijenile. Ponavlja se dilema: može li se i treba li se država Hrvatska zaštititi od političara i svojih dužnosnika koji zlorabe blagoslov dobivenoga povjerenja i dopuštaju stvaranje stanja izravnih krađa ili naknadnih šteta.
U početku se sve obavlja pod zaštitom tzv. »tajnosti«, a kada propusti, sukobi interesa, korupcija i zloporabe izbiju u javnost, započinju naivna opravdanja da se sve radilo radi zaštite općega dobra svih nas, dakle u javnom interesu. Političari se pozivaju na svoju profesionalnost, a onda i profesionalnost svojih suradnika, ali pri tome zaboravljaju da profesionalnost nije jamstvo moralnosti. Tobožnja »vrhunska profesionalnost« ipak nije jamstvo poštenja. Tako pokušavaju poslati poruku javnosti da nisu odgovorni što nisu mogli sve znati ni kontrolirati ili što su bili naivni ili da nije njihov posao baviti se sitnicama. Nažalost to su sve pokušaji manipulacija javnim mišljenjem radi izbjegavanja odgovornosti za ponašanje, prema obrascu: u svoju korist, a na tuđu štetu. Dopuštaju najviše kritiku vlastite indolentnosti, ali ne preuzimaju odgovornost, nego tvrde da su imali previše naivnoga povjerenja u poštenje svojih suradnika.
Nakon izbijanja afera daju se javna priopćenja, često monolozi uz odbijanje davanja odgovora na pitanja. Pribroje li se tomu i propusti mjerodavnih državnih tijela i brojne istražne i procesualne pogrješke koje kasnije otežavaju utvrđivanje i izbjegavanje odgovornosti, stvara se organizirani pravni nered. Ako se tomu još pridodaju načelna mišljenja ili neka presuda Ustavnoga suda, kojima se objašnjava da bi neko naknadno drugačije rješenje, možda i zakonito, proizvelo veću štetu od koristi obrane zakonitoga postupanja, nered je potpun. Međutim, konačne su posljedice neizravna pravna zaštita lopovluka s ciljem da nitko ne odgovara i da se ne saznaju stvarni nalogodavci iz dubinske pozadine stranačkih i financijskih struktura.
Takvu stanju pridonosi i ponašanje političkih stranaka, koje se u zabludi često poistovjećuju sa svojim čelnicima, misleći da njihovom obranom štite i sebe. To obranaško ponašanje čelništva političkih stranaka, odnosno tretiranje vlastitih čelnika kao nepogrješivih vođa, u krajnjoj posljedici šteti najviše tim strankama. Na djelu je prikriveni kult ličnosti, tipičan za neke bivše poretke. Nedostaje unutarnje vlastite hrabrosti za priznanje vlastite pogrješke, pa i indolentnosti. A ne smiju se ni fatalistički čekati buduća događanja. Čekanjem se dopušta drugima pravo na pitanja i sumnje, a nakon toga i rješavanje postojećih problema, čime se gubi i vlastita vjerodostojnost. Najbolji su dokaz brojne nedovršene gospodarske afere, a kao posljednje tijek događanja u slučaju »Agrokor« i objava e-mailova. Traži se istraga za utvrđivanje odgovornosti za objavu inkriminirajućih e-mailova, a ne traži se odgovornost za nepoštovanje mirovinskoga propisa o prijavljivanju, odnosno odjavljivanju promjena zaposlenja i poslodavca sada već bivšega provoditelja zakona »lex Agrokor«.
Vladajućoj političkoj stranci nedostaje političke hrabrosti prerezati gordijski čvor u koji je zapletena, a tu je hrabrost imala kod rješavanja slučaja trojice svojih ranijih vođa.
Nikakva relativizacija ni poopćivanje odgovornosti s namjerom da se okrivi društveni sustav ili stvori javno mišljenje da su »svi krivi samo ne naši« ne će spasiti ugled ni jedne političke stranke, pa ni koalicije. Političke uhljebe iz malih strančica i manjina zanima najviše njihova plaća ili nagrada za članstvo u nekom odboru, a najmanje problem nezaposlenosti i iseljavanja, što vrijedi i za ostale. Brojčana odsutnost sabornika, obično petkom, a osobito pred produženim vikendima, potvrđuje političku nezainteresiranost za rješavanje stvarnih problema. Zaobilaženje političke odgovornosti pojedinaca s imenom i prezimenom postaje imperativ naše današnjice.
Glede pitanja odgovornosti u Hrvatskoj spavaju i druge institucije. Tako npr. iz slučaja »Agrokor« proizlazi i odgovornost odvjetničke kuće koja je pripremala i pisala sporni zakon i davala informacije za suprotne stranke. Nitko ne postavlja pitanje odvjetničke etike i odgovornosti. Odvjetnička komora glasno šuti unatoč činjenici da ima svoja pravila o tome, a posebice o odvjetničkoj etici. Mnogi odvjetnici obvezu obrane zakonitosti i etičkoga postupanja zamjenjuju obranom interesa pojedinca pod svaku cijenu s interesom utvrđivanja istine u konkretnom slučaju. Nadalje, malobrojni odvjetnici pod utjecajem amerikanizacije često medijski manipuliraju svojim izjavama u svrhu obrane pojedinca, kojima se samoreklamiraju, a istodobno preko tih medija stvaraju pritisak na sudstvo. Tako stvaraju pogrješan dojam o svojoj posebnoj stručnosti, a na štetu svojih kolega. Dakle i kod odvjetništva nedostaje odgovornosti za neetičko reklamiranje.
Valja spomenuti i izjave nadležnoga ministra za mirovinski sustav, koji u slučaju »Agrokor« minimalizira gubitke mirovinskih fondova II. mirovinskoga stupa iako su oni veliki, a bit će još veći. Sva takva ponašanja političara i lakonske izjave kojima se omalovažavaju sumnjičavci ili umanjuje neka šteta ili negira gubitak, čime se obmanjuje javnost, zahtijevaju političku odgovornost.
Sva takva i slična ponašanja nijekanje su ne samo demokracije, nego i vladavine prava, a time i potvrda krize hrvatskoga pravosuđa. Mnogi su propisi neprovedivi, proturječni ili nejasni, pa i bez sankcija. Zato se mnogi lopovluci ne sankcioniraju.
