Kad je prije nekoliko tjedana američki predsjednički kandidat izjavio da »mrzi Taylor Swift« jer je ta megazvijezda napokon izišla s izjavom da će poduprijeti njegovu protukandidatkinju, nisu bili rijetki oni koji su ustvrdili da je to jedna od prijelomnih točaka kampanje. Hoće li to doista značiti kakvu razliku ostaje vidjeti, međutim činjenica da se jednoj pjevačici na leđa tovari budućnost nacije govori o tome što ta osoba znači. Ili možda ipak ne govori? Swiftomania, Swiftonomics, Swifties… Na početku njezine australske turneje ove godine vodeća su australska sveučilišta održala Swiftposium, simpozij znanstvenika raznih polja poput sociologije, psihologije, ekonomije, klasične književnosti i filozofije gdje se procjenjivao utjecaj Taylor Swift na društvo danas. Iako sve to djeluje jako ozbiljno, ostaje dojam da se što se Taylor Swift tiče, svi trude učitati u nju svoje vlastite ideje, predrasude i preferencije, a da sama pjevačica sa svim tim ima malo ili uopće nema veze.
Na Swiftposiumu se govorilo o njoj u kontekstu ekonomije i nje kao korisnoga alata u sveučilišnoj nastavi, u kontekstu feminističke i queer-teorije, odnosu prema idealu žene u antičkoj Grčkoj, o filozofiji oprosta koju mnogi vide kao onu koja se izravno kosi s kršćanskim konceptom bezuvjetnoga oprosta i okretanja drugoga obraza, o odnosima moći, identiteta i kulture u kontekstu njezine baze obožavatelja i tako dalje i tako dalje. U nju su s druge strane i mediji učitavali i danas učitavaju također ono što hoće.
Na početku karijere Taylor Swift bila je obična country-pjevačica i kao takva prirodno sumnjiva lijevoliberalnim krugovima. Istodobno je otvoreno izražavala svoju apolitičnost, zbog čega su je kritizirali i lijevi i desni. Na zadnjim je izborima prvi put izravno istupila protiv republikanskoga kandidata, čime su se svjetla reflektora medija automatski okrenula prema njoj kao političkoj figuri. Ostaje dojam da su iz nje na kraju upravo mediji na neki način iznudili sasvim konkretna stajališta o pobačaju, tzv. LGBT pravima, rasizmu, bjelačkom suprematizmu, svemu onome o čemu se ona tek nekoliko godina prije izbjegavala izjašnjavati, jer kako je sama govorila, nije željela raditi na tome da dijeli ionako podijeljeno društvo. Od obične pjevačice tako postaje politička figura, a riječi njezinih pjesama, odjeća, nekoliko riječi koje kaže prije nastupa, tweet koji napiše neki od njezinih PR-ovaca, automatski postaju predmet rasprava na političkim talk showovima, televizijskim sučeljavanjima, podcastima, a kako se vidi i na znanstvenim simpozijima i sveučilišnim kolegijima.
Malo to govori o Taylor Swift, ali zato govori jako puno o vakuumu koji se dogodio u potpuno urušenoj javnoj sferi na zapadu, gdje su kriteriji, kategorije, koncepti, stvarnost, istina, znanost, umjetnost, svi nadrobljeni u običnu kašu u kojoj više nitko ne zna tko pije, a tko plaća. Zašto se sve to događa? Vjerojatno je najbolje objašnjenje to da se u takvu vakuumu u kojem je magluština toliko gusta da se više ništa ne proviđa kroz nju, potreba da se nađe netko ili nešto za što će se uhvatiti toliko jaka da su ljudi spremni i izmišljati istinu, progutati bilo kakvu laž, samo da bi se s nečim mogli identificirati jer su više nego ikada prije željni značenja, heroja ili uzora. I eto jednoga, u liku jedne pjevačice, koja je i aktivist i političar i tješitelj i filozof i ekonomski guru i duhovnik, i umjetnica i zabavljačica i političarka i »obična cura«?
Tržište niša
Treba biti realan kod procjene značenja i dosega popularnih glazbenika. Kad je kanadsko-francuski klasični skladatelj suvremene glazbe Samuel Andreyev nedavno pokrenuo vlastiti Youtube-kanal, ostao je zatečen brojevima pregleda nekih njegovih videa. Na kanalu su mu usko specijalizirane teme poput Beethovenove tehnike orkestracije ili Bachove dvoglasne invencije ili video o Webernovim minijaturama dosezali i više od 70 tisuća pregleda. U jednom intervjuu u kojem su ga pitali što misli o tome s obzirom na to da su glazba koju on piše i teme o kojima govori »teške« za obične ljude, rasprava je krenula u smjeru značenja broja pregleda i stvaranja takozvane baze publike nekada i danas i utjecaja svega toga na rađanje »zvijezda«. Andreyev smatra da je danas, u odnosu na prethodna razdoblja, uzrok posvemašnjemu padu kvalitete to što je dostupnost i tehnologiju distribucije glazbe pratilo i rekordno povećanje baze slušatelja.
Znači glazba ukupno nikad gora, a slušatelja sve više. Ipak, nikad nije bilo više i kvalitetnoga sadržaja. To možda sve izgleda oksimoronski. Naime, nekoć su skupoća i teškoća distribucije rezultirale pažljivim razlučivanjem tko će biti taj koga će izdavači izbaciti na tržište, dakle automatski se uspostavljala i nekakva kvalitativna hijerarhija. Publika jest imala manji izbor, ali se zbog toga brže i lakše homogenizirala oko nekoga izvođača ili glazbenoga smjera. Posljedično, stvarao se zajednički glazbeni ukus koji je obuhvaćao čitave društvene slojeve. Demokratizacija koja se dogodila time da svatko može pisati, snimati i distribuirati glazbu praktički besplatno rezultirala je eksponencijalnim povećanjem dostupne glazbe i publike, što je rezultiralo posvemašnjom stratifikacijom publike, njezinih preferencija i ukusa, te na kraju totalnom neprohodnošću.
Iako se i brojevi čine veliki, u velikoj shemi oni se zapravo mjere u promilima. Jasno je da bi Andreyev na predavanju o Webernu na nekom običnom sveučilištu jedva napunio predavaonicu, a da na YouTubeu predavanje pogleda 70 000 ljudi. Iako se to čini puno, u odnosu na sve korisnike na YouTubeu, njegov je doseg statistički gori od postotka ljudi na nekom sveučilištu koji slušaju njegovo predavanje ili koncert. Drugim riječima na YouTubeu on je na razini statističke pogrješke. Andreyev tako tvrdi da bez obzira na pozitivnost činjenice da je toliko ljudi pogledalo njegov video o Webernu to nije nikakav alat za društvenu promjenu jer glazbeno tržište više nije opće niti se kao takvo može više procjenjivati, ono je postalo tržište niša na kojem je hijerarhija bilo kakve vrijednosti potpuno nemoguća, jer čak i Taylor koja ima milijune pregleda zapravo pokriva tek promil ukupne dnevne publike na platformama, koja se mjeri u milijardama. Onoliko koliko je irelevantan on, gledano u apsolutnim brojevima i u smislu utjecaja na društvo, može se ustvrditi da je toliko irelevantna i Taylor Swift.
Traženje heroja
Ali Andreyev kaže da je bez obzira na sve to ljudima glazba još uvijek nešto što bi trebalo okupljati jer je po svojoj povijesnoj ulozi uvijek i bila društvena djelatnost te je povijest pokazala da je upravo izgradnja nacije i nacionalne kulture bila oduvijek glavni katalizator njezina postavljanja na relevantno društveno mjesto. I nije važno je li riječ o popularnoj ili »ozbiljnoj« glazbi, Presley jest kulturna ikona Amerike, Edith Piaf Francuske, Beethoven Njemačke, Mozart Austrije itd. Ta se povijest ne da izbrisati i te osobe još uvijek i nakon toliko godina podgrijavaju mit o nacionalnom i društvenom jedinstvu pa ljudi zapravo i dalje traže takve ikone, bez obzira na sve. One mogu biti svojevrsno ljepilo društva, a kako su danas sva zapadna društva zapravo gladna ljepila, jer ih stanje posvemašnje atomiziranosti i alijenacije od svoje povijesti i korijena baca u egzistencijalnu krizu i očaj, nije čudno da se traže neki heroji, da se traže ikone.
U Hrvatskoj taj fenomen ima svoje primjere, recimo od pokojnih glazbenika Oliver jest jedna od tih ikona koja inkapsulira jako puno od onoga što podrazumijevamo pod hrvatskim kulturnim identitetom. Nije stoga u hrvatskim uvjetima čudno ni to da će se razbijanje toga identiteta često provoditi upravo poigravanjem ikonama i baš preko popularnih glazbenika. Možda je i fenomen Taylor Swift upravo to, pokušaj traženja neke ikone koja će biti ljepilo, heroina koja je sposobna pokrenuti i homogenizirati mase? Možda, samo je to pucanj u prazno. Jer u ovakvom svijetu njezina se uloga stalno prepakirava prema trenutačnim potrebama na tržištu, što na onom ekonomskom, što na »tržištu ideja«. Ona sama čak nema ništa s tim, na tržištu niša ona je samo jedna od figura, koja doduše prodaje puno karata, ali koja ne može biti katalizator stvaranja ili očuvanja ni američkoga ni nekoga zapadnoga ni bilo kakvoga drugoga identiteta. Ona je fenomen svijeta u kojem broj klikova generira simulaciju značenja neke osobe ili fenomena, a ne ikakvo pravo značenje. U Taylor Swift svatko može učitati što hoće jer je ona proizvod, ona zapravo nije ni osoba, na nju svatko može nalijepiti etiketu sa specifikacijama i cijenom koju hoće. Aktivist? Po potrebi. Trgovac? Svakako. Umjetnik? Kako za koga. Graditeljica kulture i nacije? Nikako. To je prekomplicirano i uostalom – na kraju potpuno irelevantno.
