Stoljećima se ne napušta tradicija zavjetnoga hodanja »Za križen« na Hvaru, taj veliki ponos Dalmacije, pa ne čudi da je tu pobožnost i ove godine aktualizirala Slobodna Dalmacija. Novinar Mirko Crnčević istaknuo je da malo koji otok na svijetu kao Hvar s ni 11 tisuća stanovnika i s manje od 300 četvornih kilometara površine sadrži toliko znamenitosti pod zaštitom UNESCO-a, a među njima je i procesija za koju interes pokazuju svi, počevši od najmanje djece. Riječ je o preduskrsnoj pobožnosti, koja se na središnjem dijelu »škoja« tradicionalno održava s Velikoga četvrtka na Veliki petak, već više od pet stoljeća i nikad nije prekinuta.
Dakle ni Drugi svjetski rat ni bilo kakvo (ne)vrijeme ni pandemija nisu je uspjeli omesti. Ta je procesija utkana u vjerski, kulturni i društveni identitet stanovništva otoka. Kroz procesiju se njeguje pjevanje Gospina plača koje svojim glazbenim poetskim sadržajem inicira poseban doživljaj, jedinstven u hrvatskoj tradicijskoj glazbenoj praksi, protumačio je Ivan Radovani Podrug iz Konzervatorskoga odjela u Splitu. Koliko značenje procesija ima za stanovnike Hvara ponajbolje govori jelšanski župnik Stanko Jerčić, koji je objasnio da veliku procesiju čine procesije iz šest otočnih mjesta koje će ove godine u ophod povesti križonoše Toni Gamulin (Jelsa), Juraj Petrovac (Pitve), Lukas Schober (Vrisnik), Rado Carić (Svirče), Antonio Škarpa (Vrbanj) i Damjan Beritić (Vrboska). »Za nošenje svetoga Križa zapisao sam se kao četrnaestogodišnjak još 2005. godine, a moja obitelj, prijatelji i svi moji koji me okružju bili su zadovoljni tom mojom odlukom. Oduševljenje je bilo veće što ću ja biti prvi križonoša iz naše kuće. Živimo s tim i teško je riječima objasniti koliko nam to znači. Takav čin je iznimna čast, za njega se pripremamo godinama i vjerujem da će sve proći u najboljem redu«, rekao je jelšanski križonoša Toni Gamulin. Sve procesije kreću u isto vrijeme i idu pravcem kazaljke na satu, da se nigdje međusobno ne susretnu. Križevi su teški od 10 do 18 kilograma, a ukupna staza duga je oko 25 kilometara. »To je hodočašće vjere i odanosti, pobožno meditiranje o sebi, o vlastitom odnosu s ljudima i s Bogom, čin produbljenja skrušenja, pokajanja i pokore«, rekao je župnik Jerčić.
O životu pak Hrvata i njihovih potomaka na jako udaljenom otoku, ili bolje reći kontinentu – Australiji, bavila se prof. dr. Sanja Vulić s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, ali isključivo iz perspektive njihova jezika i govora. Došla je do zaključka da Hrvati u Australiji čuvaju hrvatski jezik. Navela je primjer da u Čileu roditelji s djecom ne govore hrvatski, za razliku od mnogih u Australiji koji to čine. Tijekom terenskoga istraživanja u Australiji shvatila je da hrvatski jezik u dijaspori bolje govore djeca rođena u Australiji kojoj su i roditelji rođeni izvan domovine njihovih predaka nego oni koji su se iz Hrvatske iselili kao odrasli ljudi. U razgovoru s Vedranom Balen u Večernjem listu navela je primjer govornice prve generacije koja je u Australiju iz Hrvatske došla kao mlada odrasla osoba i govornice treće generacije kojoj su oba roditelja rođena u Australiji. Dr. Vulić je očekivala da će prva govoriti hrvatski bez engleskih primjesa, a da će kod one rođene u Australiji biti prisutno puno anglicizama. No bilo je obratno. Žena rođena u Hrvatskoj neprestano je u svoj hrvatski ubacivala engleski, a ona rođena u Australiji govori čisto, ili hrvatski ili engleski. Pojasnila je da su iseljenici koji su otišli nakon završetka Domovinskoga rata i uspostave samostalne države drugačiji od onih koji su odlazili ranije. Rezultate svoga istraživanja sabrala je u knjizi »Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori«. Iako je projekt istraživanja jezika Hrvata u dijaspori završila tek nedavno, već privodi kraju drugi projekt. Riječ je o istraživanju jezične baštine hrvatskih autohtonih zajednica srednje i jugoistočne Europe. Iznijela je još jedno zanimljivo zapažanje: glasila hrvatskih iseljenika u trenutku pokretanja bila su isključivo na hrvatskom jeziku, a potom su pomalo počinjala s objavom tekstova na jeziku zemlje u kojoj izlaze. Sve bi završilo tako da osim naslova više nemaju ništa na hrvatskom ili tek tu i tamo koji tekst. Upozorila je na važnost financiranja hrvatskih škola u iseljeništvu u kojima se preko vikenda školuju djeca hrvatskih iseljenika te na financiranje hrvatskih predmeta na inozemnim sveučilištima. Smatra da je podupiranje tih škola i predmeta iz Hrvatske od neprocjenjive važnosti za hrvatsku državu. Podsjetila je na važnu ulogu koju je u Domovinskom ratu odigralo hrvatsko iseljeništvo. Pojasnila je da želi li Hrvatska u svijetu imati ljude na koje danas-sutra može računati, važno je da oni očuvaju svijest o tome da su Hrvati i da je Hrvatska također njihova domovina. »Bez jezika je to teško. Nema prave pripadnosti bez znanja jezika«, rekla je prof. Vulić za Večernjak.
Situacija u Ukrajini nažalost je neiscrpna tema, kojoj se još ne vidi kraj. Rozita Vuković u Jutarnjem listu donijela je zanimljiv članak pod naslovom »U Ukrajini trebaju još ljudi koji će pomagati, vraćam se volontiranju«. Prije je odlazilo deset puta više ljudi nego što ih se vraćalo, a sada se vraća pola onih koji ovdje prijeđu granicu, rekao je zamjenik vojnoga upravitelja Ljviva. Sve veći broj ukrajinskih obitelji, unatoč rizicima, vraća se kući. Uvjereni da bi rat mogao trajati godinama, odlučili su da je suočavanje s opasnošću kod kuće ipak bolje od života u izbjeglištvu, prenijela je novinarka iz New York Timesa. Zanimljiva su to razmišljanja i iz perspektive (suvremenoga) hrvatskoga iseljeništva.
