Gotovo dvadesetogodišnja bitka za »neradnu nedjelju« u Hrvatskoj okončana je u utorak 6. veljače kada je Ustavni sud Republike Hrvatske objavio rješenje kojim nije prihvatio više prijedloga da se neustavnim proglasi Zakon o trgovini, izglasan još prošle godine. Kako je objavljeno, ocjenu suglasnosti novoga zakona s Ustavom tražili su mali trgovci i obrtnici, Hrvatska udruga poslodavaca te stranka Fokus. Rješenje je, kako je izvijestio predsjednik Ustavnoga suda, doneseno većinom od 10 glasova, a protiv je bilo troje sudaca. To što rješenje nije doneseno jednoglasno pokazuje, među ostalim, da reguliranje pitanja rada nedjeljom nikad nije bilo jednostavno i da je uvijek bilo podložno različitim utjecajima, uključujući i utjecaje na ustavne sudce.
Zakon o trgovini nastao je kao veliki kompromis jer nije u potpunosti zabranio rad trgovina nedjeljom (trgovci mogu birati hoće li i kojih će 16 nedjelja u godini raditi), niti je zabranio rad uslužnih djelatnosti nedjeljom (kiosci, benzinske postaje i sl.).
Nikako se ne može reći da je riječ o nekom »katoličkom zakonu« jer poznato je da je svaka nedjelja za katoličke vjernike blagdan i da, ako doista nije nužno raditi, taj dan vjernici slave Boga i njeguju zajedništvo. Stoga je opravdanije smatrati da stupanje toga zakona na snagu nije podilaženje vjernicima, nego vremenu, kada je u Hrvatskoj radnika sve manje, a poklopilo se da su na njemu ustrajno inzistirali i pojedini zastupnici koji nastoje promicati kršćanske vrijednosti.
U kojoj mjeri postoji strah da se u nekom zakonskom aktu ili njegovu tumačenju uopće spomene kršćanski identitet pokazuje i to da se ni u zakonu ni u rješenju Ustavnoga suda vjera uopće ne spominje, to jest prešućuje se da većinu u hrvatskom društvu čine kršćani različitih denominacija – katolici, pravoslavci i drugi kojima je nedjelja dan kada slave Boga. Prešućivanje toga argumenta ujedno je ne samo mediokritetsko negiranje identiteta većine u hrvatskom društvu, nego i zanemarivanje vjerske i kulturne baštine iz koje je to društvo poteklo. Ipak, snažnija od lamentiranja nad tom činjenicom jest upravo pobjeda žilavosti kršćanskih vrijednosti nad sada propalim eksperimentom radnih nedjelja koji je na više područja protekla dva desetljeća iscrpljivao obiteljski i društveni život u Hrvatskoj, najčešće u korist profita trgovačkih lanaca.
Ne treba previše žaliti ni velike ni male trgovce, kao ni manje obrtnike koji su na Ustavnom sudu pokušali osporiti zakon jer lako će se oni snaći uz marketinške akcije za povećanje prodaje ostalih šest dana u tjednu, a već se pokazala njihova umješnost u kombiniranju neradnih i radnih nedjelja.
Neki su već pokazali umijeće u traženju rupa u zakonu, uključujući i proglašavanje tzv. sajamskih dana na lokalnim razinama. Bit će stoga zanimljivo gledati njihovu šutnju i obrazloženja zašto im se, primjerice, dobit nije smanjila sa smanjenjem broja radnih nedjelja.
Sada, kada je izborena svojevrsna pobjeda na Ustavnom sudu, daleko važnijim postaje pitanje što će hrvatski građani učiniti sa 36 zakonom zaštićenih neradnih trgovačkih nedjelja u godini. Iako zakonodavac to izrijekom nije priznao, samim time što je cilj novoga zakona bilo »postizanje ravnoteže između privatnoga i poslovnoga života građana«, zatim »osiguranje i omogućavanje kvalitete funkcioniranja društvene zajednice i zaštita prava radnika te gospodarski napredak i socijalno blagostanje« – logično je zaključiti da je svega toga proteklih godina uz radne nedjelje nedostajalo.
Novi zakon ne će moći sam po sebi riješiti dugogodišnju traumu narušavanja dostojanstva hrvatskih građana koji su više bili roboti za blagajnama i puki potrošači, umjesto da mnogi vjernici među njima, slobodni od nedjeljnih trgovačkih mamaca, slave Boga i zbližavaju se. Zasigurno sada nitko ne će krenuti u kampanju osmišljavanja slobodnih nedjelja za hrvatske građane, pa da ih poučava što se sve nedjeljom može raditi na dobrobit čovjeka, obitelji i društva. Takva vrsta kampanje nije potrebna jer u čovjekovu je narav upisana čežnja za višim, duhovnim ciljevima i danom u tjednu kada se oni ostvaruju. Posezanje za proizvodima na vrhovima polica svakako ne pripada tim ciljevima.
