Poštovana,
bliži se mjesec svibanj, kada je moja obitelj posebno okupirana obljetnicom bleiburške tragedije. Naime, moj je pradjed bio na Križnom putu, gdje mu se izgubio svaki trag. Nakon što se nije vratio, prabaka se ponovno udala pa je moj djed (sin jedinac izgubljenoga otca) dobio polubrata i polusestru. Ne ću ulaziti sada duboko u tu kompleksnu obiteljsku priču, no može se pojednostavljeno reći da su polubrat i polusestra moga djeda bili i ostali »crveni« – poput njihova otca, a moj djed u svojoj obitelji nikada nije izgubio spomen na svojeg izgubljenog otca (čak se nije prestao nadati da će se jednoga dana vratiti). I moje je djetinjstvo pratila velika napetost baš u vrijeme svibnja, a duboko su se urezale brojne svađe i prepirke kojima sam znao svjedočiti. Imam dva pitanja. Prvo: je li moguće da od psihičkih trauma jedne osobe može patiti i treći naraštaj? I drugo, vjerujete li vi da je koncept nacionalne pomirbe moguće ostvariti i u životima ljudi, pa da se jednoga dana i moja obitelj izmiri?
Iako je prošlo više od dvadeset godina od »službenoga« završetka Domovinskoga rata, ratne traume još su itekako prisutne u gotovo svakoj pori društva. I trajat će još dugo.
Od završetka Drugoga svjetskoga rata prošlo je više od sedamdeset godina, a ratne traume toga vremena još uvijek zorno žive i isprepliću se s ratnim traumama Domovinskoga rata. O traumama stradalnika na Križnom putu, na Bleiburgu, tek se odnedavno počelo govoriti. One su bile duboko skrivena tajna, tajna koju je svaki stradalnik ili član obitelji želio zaboraviti, izbrisati iz sjećanja. No ni jedno traumatsko iskustvo ne će nestati niti će biti izbrisano ako ga se duboko potisne.
Razumljiva je činjenica što se tek nedavno počelo progovarati i o žrtvama antifašističkoga režima, o njihovim bolima i patnjama, iako i danas to nije tema koja je dočekana s odobravanjem. I danas vlada politika »metenja pod tepih«, zatvaranja očiju i omalovažavanja patnja stradalnika, ističući negativne konotacije Križnoga puta, Bleiburga i ostalih mjesta na kojima su počinjeni okrutni zločini. Nemogućnost progovaranja o patnji, život opterećen osjećajem krivnje, omalovažavanje patnje, nikako ne pridonosi cijeljenju ratnih trauma. Svaka obitelj ima svoja ratna sjećanja koja su nalik ožiljcima – nisu vidljivi, ali su itekako prisutni, duboko zabole, a rijetko je moguće sjetiti se kako ih se steklo. A došli su upravo od naših predaka koji su svjedočili ili bili izravno uključeni u ratno stradanje, a o tome nikad nisu smjeli javno progovoriti i dopustiti sebi da započnu s proradom ratne traume. Ta dobro čuvana tajna promijenila je obiteljsku dinamiku razvoja obitelji.
Koliko god neobično zvučalo, ali tjelesne rane lakše i brže zacijele od psihičkih.
Psihička trauma vrlo je složena pojava koja zahtijeva mnogo vremena, truda i rada na sebi da se razriješi. Obiteljima stradalnika antifašističkoga režima nije bilo dopušteno tugovanje, a tugovanje predstavlja prvi korak k razrješenju traume. Tugovanje je znak psihičkoga zdravlja. Izostanak tugovanja može imati negativne posljedice pa čak i na generaciju koja nije bila izravno pogođena traumatskim iskustvom.
Preživjeli članovi obitelji ponekad i ne hoteći prenose svoje neprorađene traume i emocije koje ih prate, šaljući svojoj djeci poruke pretjeranoga opreza i nepovjerenja u ljude općenito te neprestano prenoseći tjeskobu koja neizbježno prati razvoj djeteta. To dijete odrastajući »uvlači u sebe« prenesene emocije koje postaju dio njegova cijeloga bivstva, prenoseći ih na svoje potomke. Takav prijenos emocija i trauma u psihologiji se zove transgeneracijski prijenos traume, a taj se proces prijenosa može zbivati iz naraštaja u naraštaj.
Čak su i brojna istraživanja u području genetike pokazala da se trauma prenosi i genetski. Jedna je studija ukazala da djeca roditelja koji boluju od posttraumatskoga stresnoga poremećaja i imaju nisku razinu hormona kortizola također imaju nisku razinu kortizola, bez obzira jesu li djeca razvila PTSP. A upravo je nalaz niske razine kortizola kod djece žrtava biološki uvjetovan čimbenik koji može dovesti do razvoja PTSP-a kod djece. Upravo epigenetika kao grana genetike objašnjava transgeneracijski prijenos traume. Tako traumatsko iskustvo neizravno dobiva nove žrtve.
Što se sve prenosi transgeneracijskim prijenosom? Prenose se načini odgoja djece, načini suočavanja s ljutnjom, strahom, bolom, prenosi se kako se tko nosi s obiteljskim problemima, kakve partnere tko bira, koje roditeljske stilove odgoja tko koristi, stavove, vrijednosti, sustave vjerovanja i još mnogo toga.
Načini ponašanja obitelji u velikoj mjeri određuju čovjekovo poimanje svijeta koji ga okružuje. Obitelj je pojedincu model i uzor, pa čak i kad ne misli kao i njegova obitelj. Promatrajući njih kako rješavaju važna životna pitanja, čovjek uči ugledajući se na njih i njihove postupke. Kod ratnih stradalnika, osobito onih koji se prema poimanju toga poratnoga razdoblja »nisu borili na pravoj strani« vladao je zavjet šutnje. Šutnje koja je bila praćena velikom boli, osjećajem srama i krivnje koji je obavijao cijele obitelji. A socijalna okolina toga doba itekako je pogodovala da se zavjet šutnje sigurno razvije i održi.
Dijete odrastajući u takvoj okolini neizbježno nastavlja »održavati i njegovati« tu šutnju, povremeno razvijajući i ljutnju, identificirajući se s traumatiziranim roditeljem, postajući svojevrsni spasitelj. Sve to oblikuje strukturu ličnosti djeteta koje svoje traume prenosi na svoju djecu. Osjećaj kolektivne tragedije i krivnje na taj se način »nesmetano« prenosi na većinu budućih naraštaja. Upravo ta emocionalna veza između potomaka i predaka ključna je u razvoju čovjekovih sustava vrijednosti. U takvim vezama često pronalazi odgovore na pitanja: Tko sam ja? Tko sam ja u odnosu na vlastitu obitelj? Komu mogu vjerovati i tko su naši neprijatelji? Koje me vrijednosti vežu za moju obitelj?
Koncept nacionalne pomirbe jest moguć, ali zahtijeva mnogo truda na individualnoj, grupnoj razini uz nužno uključivanje širega socijalnoga konteksta. Oprost je iznimno vrijedan cilj, ali nije ga lako dokučiti i ostvariti. Oprost se ne može nametnuti, on mora doći iznutra, kao unutarnja potreba svakoga pojedinca, pa i društva u cijelosti. Oprosta ne može biti ako proces žalovanja nije završen. Jer nije se lako pomiriti s gubitcima (pa makar se oni dogodili i nekoliko desetljeća unatrag, jer prijenos gubitka i osjećaja koji taj gubitak prate iznimno su snažni), traumama, iznimnim stresorima.
Ako se spomen stradanja na Križnom putu i Bleiburgu ne može dostojanstveno popratiti, ako tko ne može bez straha reći da je potomak onih koji su stradali na tom putu, ako ne može dostojanstveno sudjelovati na danu stradanja, tada ne može ni otpočeti proces žalovanja, jer onemogućivanjem navedenoga samo se još više produbljuje ljutnja. Bez razrješenja ljutnje ne će biti moguć ni oprost, a da bi tko uopće mogao završiti proces žalovanja, potrebno je dati vjerodostojnost žrtvi, bez javne osude i s mogućnošću javnoga žalovanja.
Ako se uspije završiti proces žalovanja, tek tada se u svijesti ljudi javlja ideja oprosta koji je temeljni uvjet za pomirbu. Pomirba ne može uslijediti ako postoji samo jedna istina i ako se žrtvama i obiteljima ne vrati ono što im pripada, a to je dostojanstvo. Pomirba ne može započeti ako se jasno ne odrede počinitelji i ona nije trenutak ni događaj, nego dugotrajan proces. Opraštajući drugima čovjek zapravo pomaže sebi jer se tako oslobađa ljutnje, straha i mržnje. Sve dok su ljudi nošeni negativnim emocijama, sve dok su ljuti na nekoga, ostaju zapravo u njegovoj »vlasti«, jer su usredotočeni na probleme, a ne na rješavanje problema.
Oprostom se izlazi iz ralja prošlosti, a ulazi u svjetlost sadašnjosti. Život zarobljen u sjećanju, zarobljen u ljutnji, sumračan je i opterećen duhovima prošlosti koji teško daju krenuti naprijed, usredotočiti se i očekivati bolju budućnost. Život je složen proces u kojem kažnjavanjem drugih čovjek jedino kažnjava sebe. Opraštanje i oprost duhovno je stanje koje je jedan od preduvjeta dobroga zdravlja, bilo tjelesnoga bilo psihičkoga. Opraštanjem se rješavamo svih negativnih i potisnutih emocija koje kao trula jabuka uništavaju sve ono zdravo u životu pojedinca.
Svrha oprosta nije mijenjanje druge osobe, nego promjena opterećujućih misli u samom čovjeku. Čovjek je kreator svojih misli bez obzira na prenesene traume. Čovjek je kreator vlastite sreće i vlasnik svojih misli i osjećaja. Opraštajući, čovjek mijenja mišljenje o utisnutoj traumi, mijenja svoj odnos i očekivanja. Opraštanjem mijenja svoje stavove i načine ponašanja, a time neposredno utječe i na druge osobe. Put opraštanja nije jednostavan, iznimno je trnovit jer zahtijeva suočavanje sa samim sobom i pronalaženje empatije kako bi se mogla razumjeti nedjela.
Još je odavno uočena i dokazana povezanost između pozitivnih emocija i zdravstvenoga blagostanja. S druge strane, negativne emocije okidači su za razne bolesti: ne samo psihičke, nego i tjelesne. Nemogućnost opraštanja »zagađuje« cjelokupnu ličnost pojedinca, a opraštanje omogućuje da se ljutnja, bijes i patnja pretvore u ljubav, slobodu i radost, što nam pak omogućuje da živimo u miru sami sa sobom i sa svijetom koji nas okružuje.
Opraštanje započinje otpuštanjem potrebe za osvetom. To je svjesna odluka kroz koju se čovjek razvija, zacjeljuje rane duše. Opraštanje ne će započeti ako tko ne prizna svoje slabosti i povrijeđenosti, jer pretvaranje da se ništa nije dogodilo nije ništa drugo nego potiskivanje.
Tek kada čovjek prizna koliko je duboko povrijeđen i tek kada shvati kolika mu je šteta nanesena, tada može iskreno započeti s procesom opraštanja. Jedan od preduvjeta da se može početi opraštati jest žalovanje vlastitih gubitaka, a prihvaćanjem osjećaja ljutnje, dobrim upravljanjem ljutnjom i bijesom, dobrim upravljanjem agresijom (bilo pasivnom bilo aktivnom), čovjek se polako odriče želje za osvetom.
Pronalazak empatije za počinitelje možda je najveći izazov za pojedinca. Istinski oprost bez empatije nije oprost, nego kognitivna, racionalna odluka pojedinca koja nema emocionalnu pratnju. Oprost bez empatije znači samo potiskivanje, racionaliziranje i zavaravanje samoga sebe. Empatija i razumijevanje nikako ne znači opravdavanje zlodjela, a još manje odobravanje. U procesu oprosta važno je prepoznati smisao svoje patnje i povrjede. Povrjeda je prilika za rast i razvoj, prilika za učenje, koja nam omogućuje da preispitamo vlastita životna uvjerenja i uvjerenja o svijetu koji nas okružuje; ona omogućuje otvaranje nekih novih životnih perspektiva, jer većina toga što se čovjeku događa, događa se s nekim razlogom. Kao što u svakoj ljepoti odnosa postoji nešto što s vremena na vrijeme naruši taj sklad, tako se i u svakom zlu može pronaći i neko dobro.
Pogrješno je mišljenje da se oprost može ubrzati i da se može oprostiti pod svaku cijenu. Ako postoji unutarnji otpor, ako oprost ima funkciju uspostave moralne nadmoći, tada oprost ne će biti istinski i bezuvjetan. Opraštanjem zapravo darujemo sebi najvrjedniji dar – dar cjelokupnoga blagostanja i mira.
Važno je zapamtiti da opraštanje ne znači nužno i pomirenje. Preduvjet za pomirenje jest opraštanje, ali pomirenje je dvosmjeran proces – zahtijeva aktivno uključivanje obiju strana.
Koncept nacionalne pomirbe nije javna akcija, kako je zagovaraju pojedini političari i udruge. To nije javni događaj koji se promovira na raznim tribinama i skupovima. Nacionalna pomirba započinje na individualnoj razini, a preduvjet joj je priznavanje žrtve, priznavanja zločina, dopuštanje da otpočne proces žalovanja i proces opraštanja. Žalovanje i opraštanje dugotrajni su procesi i ne će se dogoditi preko noći.
Na kraju, opraštanjem se ne može promijeniti prošlost, ali se mogu povećati izgledi za bolju budućnost.
