Ako sam dobro primijetila, svećenik u misi dio hostije stavlja u kalež. Što simbolizira ta gesta, možete li mi je pojasniti jer nikada nisam čula objašnjenje za to?
Edita
»Kruh i vino nalaze se u središtu kršćanske liturgije. To su oni isti elementi koje je sam Isus uzeo u svoje ruke tijekom Posljednje večere, kako bi u simboličkoj dinamici izrazio vlastiti identitet, označio svoje poslanje i uz njih vezao svoju posebnu prisutnost. No, odmah se postavlja pitanje: kakav kruh? Nije li neobično da se često mora objašnjavati da je hostija uistinu kruh? A vino se u katehezi prečesto zanemaruje. Možda je to zato što se u svetohraništu čuva samo kruh, i jer se rijetko vjernike pričešćuje posvećenim vinom, tj. Kristovom krvlju«, piše liturgičar mons. Ivan Šaško, stavljajući tako naglasak i istu važnost i značenje na euharistijski kruh i vino, za čije miješanje u liturgiji Opća uredba Rimskoga misala kratko objašnjava: »Svećenik lomi kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskom djelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga«, a svećenik pri tome tiho moli: »Ovo miješanje Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista bilo nama pričesnicima na život vječni.« Na portalu Vjeraidjela.com dodatno se tumači da je u početcima svaka mjesna Crkva imala jednoga biskupa koji je uvijek slavio euharistiju zajedno sa svojim svećenicima, no već u Rimu kao velikom gradu to nije bilo moguće pa je papa svećenike slao u pojedine crkve kako bi tamo slavili mise, a kao znak da su u zajedništvu s njim on im je po akolitima slao komadić hostije koju je on posvetio, »a svećenici bi taj komadić prije pričesti stavljali u kalež«. No uskoro je i sam papa počeo stavljati u kalež komadić hostije, kao i svećenici, a danas bi, prema kratkom objašnjenju iz Opće uredbe Rimskoga misala koji smo prethodno prenijeli, taj čin značio jedinstvo Crkve, premda i takvo tumačenje iziskuje dodatna objašnjenja koja u ovom trenutku izostaju.
Za časne sestre redovnice kaže se da su one Isusove zaručnice. No što onda znači biti redovnik, je li on »Isusov zaručnik«?
Čitateljica
Uobičajeno je da za Crkvu kažemo da je Isusova zaručnica, a on njezin Zaručnik. Za redovnike uobičajeno ne govorimo da su njegovi zaručnici, ali točno kažete da znamo govoriti o tome da su redovnice Isusove zaručnice. No to govorimo u određenom kontekstu i povezano upravo uz odnos Krista i Crkve – koji se onda može proširiti i na cijelu Crkvu, na sve njezine članove. To je u jednoj svojoj propovijedi redovnicama karmelićankama lijepo objasnio sisački biskup Vlado Košić: »U Pjesmi nad pjesmama u simboličnom govoru riječ je o ljepoti zaručništva u kojem iskazuju međusobno divljenje zaručnik i zaručnica. U toj slici ljubavi naznačena je ljubav Krista i Crkve, Kristove Zaručnice. Riječ je o svima nama koji pripadamo Kristovoj Crkvi, a vi ste, drage sestre, na poseban način živa slika toga zaručničkoga odnosa Crkve prema Kristu. Ta je ljubav jaka, nije sentimentalna, nego prije svega životna i puna žive želje da se neprekidno bude zajedno, da Crkva stalno bude blizu svoga Zaručnika. Drage sestre, danas predstavljate Crkvu pred Gospodinom Zaručnikom jer je vaša ljepota duhovna, vaša je vrijednost u ljubavi kojom uzvraćate Onomu koji je nas prvi ljubio i život dao za nas.«
Nedavno se slavio Dan posvećenoga života. Čitao sam izvještaj u Vašim novinama i spominjalo se da je to 25. dan redovništva koji je uspostavio papa Ivan Pavao II. Zanima me koja je prva osnovana redovnička zajednica u svijetu, koji je to red bio (fratri, isusovci, benediktinci…) i kada je osnovana?
Šime
Iz povijesti Crkve znamo da su prvi redovnici živjeli sami još od 3. stoljeća i uobičajeno je riječ bila o pustinjacima ili eremitima, među kojima je jedan od najpoznatijih sveti Antun pustinjak iz 3. stoljeća, ali se vrlo brzo – zahvaljujući sv. Pahomiju i sv. Baziliju – redovnici na istoku okupljaju na zajedničku molitvu. Redovničke zajednice u današnjem smislu u Crkvi na Zapadu nastaju u 4. stoljeću i prvi su redovnici bili benediktinci koji su ime dobili po svom osnivaču sv. Benediktu iz Nursije (talijanski: Norcia). Benediktinski je red osnovan oko 529. godine u Monte Cassinu (Italija), a geslo im je i danas svima nama poznato »Moli i radi« (Ora et labora).
