Zbog razlike mišljenja u utvrđivanju postojanja odgovornosti, odnosno propusta koji su doveli do smrti djevojčice koja je odlukom nadležnoga centra za socijalnu skrb bila oduzeta udomiteljima i ponovno vraćena roditeljima, koji su joj zadali smrtne ozljede, nameću se neka osnovna pitanja. Prvo je pitanje odnos i ovlaštenja mjerodavnoga ministarstva prema tijelima socijalne skrbi, a drugo je pitanje pogrješna solidarnost unutar socijalne skrbi koja se očituje u odbijanju odgovornosti.
Nadovezujući se na smrt nevinoga djeteta i ponašanja određenih struktura društva i države, treba podsjetiti da Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike obavlja pravne i druge poslove koji se odnose na skrb o osobama i obiteljima, utvrđivanje mreže ustanova socijalne skrbi, usklađivanje njihova rada i pružanje stručne pomoći tim ustanovama. Ministarstvo je ovlašteno i za provođenje upravnoga, inspekcijskoga i stručnoga nadzora nad radom ustanova socijalne skrbi te pravnim i fizičkim osobama koje pružaju socijalne usluge. Organizacijski je predviđen i poseban Samostalni sektor za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi.
Dakle propisima je predviđena potpuna kontrola nad radom unutar socijalne skrbi. Znači mjerodavno ministarstvo ima ovlaštenja biti odlučnije.
U ovom slučaju nadzor su provodili posebno Komora socijalnih radnika i Psihološka komora te je utvrđeno da u radu djelatnika socijalne skrbi Nova Gradiška nema grubih pogrješaka ni bitnih propusta u radu socijalnih radnika ni psihologa, dakle nema individualne odgovornosti. Javnost to nije prihvatila bez sumnje.
Nažalost, zbog nespretne izjave jedne javnosti poznate osobe, utvrđivanje pojedinačnih odgovornosti u konkretnom slučaju skrenuto je na opća pitanja odnosa države i društva prema socijalnoj skrbi, što je taj slučaj dodatno nepotrebno politiziralo.
Zbog uopćene osude tobožnje neodgovornosti rada socijalnih radnika i socijalnih ustanova došlo je do nekoliko napada neodgovornih pojedinaca na djelatnike socijalnih ustanova. To je izazvalo obranašku solidarnost socijalnih radnika, socijalnih ustanova, udruga i Komore socijalnih radnika te su nekritički počeli štititi odgovorne unutar svojih redova. Tako je bitna okolnost, a to je smrt djevojčice i pitanje odgovornosti za njezinu smrt, ostala u drugom planu.
Takvim uopćavanjima odnosno skretanjem s pojedinačne odgovornosti na opću odgovornost potaknuta je lažna solidarnost unutar sustava socijalne skrbi. Umjesto utvrđivanja eventualne individualne odgovornosti interes javnosti usmjeren je na odnos države prema socijalnoj skrbi. Ministar je doveden u položaj u kojem se mora braniti i opravdavati umjesto da postupa u skladu s ovlaštenjima koja ima njegovo ministarstvo.
U tom neslaganju ministarstva i ustanova socijalne skrbi nije sada cilj prosuđivati čiji su propusti veći (niti je to ovdje moguće), nego je svrha pojasniti problem shvaćanja što znači solidarnost i kako se ona može pogrješno tumačiti. Generalno rečeno, solidarnost je oblik uzajamne pomoći, zaštite i suradnje među ljudima unutar određene zajednice ili grupe pa to može biti nacionalna, radnička, seljačka, sindikalna i slična skupina. Solidarnost može biti i među generacijama, a to je u mirovinskom osiguranju tzv. »međugeneracijska solidarnost« za isplatu mirovina, a može biti i strukovna (liječnici, obrtnici i dr.). Ona se očituje kao zajednička spremnost da se pomogne nekomu u potrebi, ali i zaštiti nekoga u nevolji. U kršćanstvu se posebno naglašava potreba solidarnosti bogatijih sa siromašnijima, pa je to i važno načelo djelovanja Caritasa. Zdravstveno osiguranje također djeluje po načelima solidarnosti, svi plaćaju obvezni doprinos za zdravstveno osiguranje, a njime se koriste oni koji su bolesni ili u potrebi.
Međutim, solidarnost se može i zlorabiti kada se doslovno pokušava primjenjivati unutar izdvojenih zatvorenih skupina kao što su tajna društva (masoni) koja traže nekritičku i povlaštenu zaštitu svojih članova. Takva solidarnost može dovoditi i do sukoba sa zakonom i općim ljudskim pravima.
Posebna vrsta pogrješne solidarnosti događala se u praksi kada su se vodili postupci oko korupcija liječničkih komisija koje su priznavale invalidske mirovine i protiv liječnika koji su izdavali lažnu medicinsku dokumentaciju. U tim slučajevima odgovornost djelomično snose i mediji koji načelno proglašavaju sve liječnike korumpiranima, što povratno izaziva pogrješnu reakciju liječnika koji negiraju svaku mogućnost korupcije, a to je pogrešna solidarnost. U zabludi oko solidarnosti nađu se često i političari kada brane svoje suradnike osumnjičene ili osuđene za kaznena djela (prijevare, krađe ili korupciju) opravdavajući to riječima: »On je moj prijatelj« i slično.
Zaboravlja se da i solidarnost podliježe moralnim mjerilima i zato ni jedna pripadnost nekoj skupini ili prijateljstvo s pojedincem ne opravdava solidarnost koja bi bila protivna moralnim načelima.
