Ima neke znakovitosti u tome što je na spomendan sv. pape Ivana Pavla II. u utorak 22. listopada umro jedan od utemeljitelja teologije oslobođenja, dominikanac Peruanac o. Gustavo Gutiérrez, s napunjenih 96 godina. Upravo su manipulacije tom teologijom, koja je dominirala južnoameričkim kontinentom i čiji se utjecaj proširio na čitav svijet, uključujući i zemlje pod komunističkom vladavinom, izazvale mnogo boli svetomu papi Ivanu Pavlu II. i otvorile podosta rana na crkvenom tkivu Južne Amerike i šire. Unatoč tomu što se u srcu teologije oslobođenja nalazi briga za siromašne i obespravljene, iskustvo s manipulacijom evanđelja i danas opominje da se nikada, ali baš nikada, vjera i evanđelje ne smiju uprezati u ičije političke interese.
Znakovito je i da je prvi put nakon umirovljenja papa Benedikt XVI. istupio u javnosti 2014. uoči kanonizacije svetoga pape Ivana Pavla II., kada je dao intervju jednomu njemačkomu novinaru. Otkrio je da mu je prvi veliki izazov na službi pročelnika Kongregacije za nauk vjere upravo bilo suočavanje s teologijom oslobođenja.
Rekao je da je zbog osobnoga iskustva s komunizmom u Poljskoj ta tema bila vrlo važna papi Ivanu Pavlu II. Iako su, naime, različite inačice teologije oslobođenja nastale u Latinskoj Americi, a preuzimala ih je i Europa i Sjeverna Amerika shvaćajući ih kao pomoć siromašnima, problem je bio što su one težile za »velikom promjenom, iz koje bi trebao nastati novi svijet«, rekao je Benedikt XVI. »Tako je kršćanska vjera postajala pokretačem revolucionarnih pokreta, a time neka vrsta političke moći«, protumačio je, rekavši i da je papa Ivan Pavao II. bio uvjeren da se takvim falsificiranjima kršćanske vjere, baš zbog ljubavi prema siromasima, treba oduprijeti. »S druge strane upravo mu je stanje u njegovoj domovini pokazalo da se Crkva uistinu mora zauzimati za slobodu i oslobođenje – ali ne na politički način, nego tako da po vjeri budi u ljudima sile autentičnoga oslobođenja«, rekao je 2014. papa Benedikt XVI.
Problematičan je, naime, bio revolucionarni zanos pojedinih pripadnika teologije oslobođenja i njihovo političko angažiranje, pa čak i sudjelovanje u oružanoj revoluciji. Sveti papa Ivan Pavao II. imao je razloga za najveći oprez jer suočavao se u Poljskoj s iskustvom prijevare marksističkih zanesenjaka kojima je pak socijalna pravednost bila samo izlika za borbu za vlast.
Teologija oslobođenja nije, jasno, umrla s Gutiérrezom. Štoviše, mnogi njezine elemente nalaze i u naučavanju pape Franje kojemu su u središtu ljubavi Crkve najčešće siromašni, a postoje oni koji bi ga zbog toga najradije proglasili marksistom, pa čak i izravnim pristalicom teologije oslobođenja. Razborito međutim tvrde oni teolozi koji u nauku pape Franje doista vide njegovo poštovanje prema ideji teologije oslobođenja, no ne i potporu prema ikojim revolucionarnim pokretima koji zlorabe siromašne ili evanđelje u nečasne političke svrhe.
Pod tim vidom već su mnoge stranice analitičara ispisane nakon što je Papa novim kardinalom imenovao peruanskoga nadbiskupa mons. Carlosa Gustava Castilla Mattasoglija, fokusirajući se na biografsku stavku da je bio učenik preminuloga o. Gutiérreza – »oca teologije oslobođenja«.
Crkva u Hrvatskoj danas može biti Bogu zahvalna što u doba komunizma njome nije dominirala teologija oslobođenja, ali i što se nakon demokratskih promjena nije dopustilo da Hrvatska postane tzv. »katolička država«, to jest da se katolička vjera euforično ispolitizira. Odolijevanje politizaciji vjere i danas je, hvala Bogu, obilježje Crkve u Hrvatskoj (unatoč mnoštvu pokušaja da se njome manipulira). Uostalom, što se bude više zahuktavao proces za proglašenje blaženim i svetim kardinala Franje Kuharića, koji je postupao u duhu svetoga pape Ivana Pavla II., ohrabrenje za novo odupiranje politizaciji vjere bit će sve veće. I pod tim vidom doista se u Hrvatskoj može s ponosom slaviti svetkovina Svih svetih.
