Ulaskom u vazmeno vrijeme, koje je vrijeme vidljive kršćanske radosti zbog velikoga Kristova djela pobjede nad grijehom i smrću, iščitavaju se redci iz Djela apostolskih. Na treću uskrsnu nedjelju čita se o Petru koji pred Židovima izriče gorku činjenicu: »Vi se odrekoste Sveca i Pravednika! Začetnika života ubiste! Ali Bog ga uskrsi od mrtvih! I sada znam da ste to uradili iz neznanja.« Pred Židovima su izgovorene ozbiljne riječi, ali im je ponuđeno obraćenje Onomu koji život vječni daruje.
Nakon što su izliječili hromoga čovjeka ispred Hrama Petar i Ivan vidjeli su mnoštvo koje ih je odlučilo slijediti. Pred njima su Židovi, možda i oni isti koji su ih vidjeli dok su slijedili svojega učitelja Isusa. Sada vide iste učenike koji započinju činiti čudesa koja je činio Isus. I odlučuju ih slijediti, možda iskamčiti kakvo čudo i za svoje bolesne članove obitelji. »Poznati ljudi, učenici Isusa Krista, sada će učiniti čuda kao što je činio nekada njihov pokojni učitelj«, mislili su okupljeni Židovi. A kad ono, odjednom, iz Petrovih usta progovaraju riječi pravde.
Osokoljen svojim Učiteljem, koji nije pokojni, koji nije neka zaboravljena legenda, nego koji je živ, koji ga svojim Duhom tapša po ramenu da više ne uzmakne pred ubojicama, Petar govori činjenice okupljenomu mnoštvu: »Predali ste Isusa, odrekli ga se pred Pilatom, molili da se pusti ubojica, a Isusa ste ubili.« Snažne riječi, činjenice; stvarnost koja se dogodila prije nekoliko dana neka ponovno zazvuči u ušima okupljenoga mnoštva. Petar je hrabar. Nema kod njega prešućenoga podrazumijevanja pogrješke. Ne će Petar tolerantno, nekako u rukavicama, blago, da nikoga ne uvrijedi, prešutjeti stvarnost koja ga boli. Ljudi ispred njega vikali su da se pusti Baraba, a Isus neka se ubije. Ti isti ljudi sada imaju obraza stajati pred Petrom, Isusovim učenikom, moleći ga da učini neko čudo kao što je to nekada činio Isus. No Petar ima činjenice, Petar ne gleda nevinim bezbrižnim okom na mnoštvo. Okrutno je iskren zbog ljubavi prema Učitelju. I to mu nitko ne može zamjeriti.
Radosna vijest o Isusovu uskrsnuću slijedila je nakon bezobzirne činjenice koja se nije mogla prešutjeti. Uskrsnuće uvijek slijedi nakon posramljivanja svakoga grijeha. Ne prešućivanja, ne potihe tolerancije ili obzirnosti da se drugoga ne uvrijedi. Nema se što krivac vrijeđati na ono što je učinio, nego priznati činjenicu, a onda krenuti dalje. Tada se može s Isusom uskrsnuti.
Kršćaninu stoga preostaje slijediti Isusa na njegovu putu priznajući svoju pogrješku. Reći će Ivan Zlatousti dok tumači iste retke iz Djela apostolskih: »Idemo Isusa oponašati! Izbacimo taj duh ubojstva i neprijateljstva. Nije dovoljno ne uzvratiti, ali učinimo sve što bismo radili za najbliže prijatelje. Mi smo Isusovi sljedbenici, mi smo njegovi učenici. Često smo i pravedno patili, ali oni ubojice su postupili ne samo nepravedno nego i nepristojno. Isus je bio njihov dobročinitelj. Nije učinio zlo i razapeli su ga. A zbog kojeg razloga? Samo zbog svojeg ugleda.«
Straha nema. Iskrenost ostaje. Kršćanin postaje poput Petra. Prvo se moraju izvaditi činjenice, one pogrješke, oni propusti, sve sitnice koje bi se nekada najradije prešutjele. One se izgovaraju, a nakon Uskrsa više nikada ne prešućuju. A tada nastupa Uskrs u glavama svakoga tko ih prizna. I sam Petar je imao pogrješke, priznao ih, zaplakao, pogledao ostale učenike i izrekao pogrješke. Nije se poput Jude negdje u daljini, izvan očiju javnosti, objesio. Vratio se u svijet. I sada poziva i druge. Poziva Isusove ubojice da se pokaju, neka priznaju pogrješku jer su je, kao što sam kaže, uradili iz neznanja. »Ma tko bi pomislio da je Isus Bog? Tko bi pomislio da je božanskoga utemeljenja Onaj koji liječi riječju?« Pomalo cinično postavlja im tako pitanje. Zbog ovoga Petra, njegove sirove iskrenosti pred Židovima, kršćanin nema više zaklona od grijeha. Priznaje ga, ide prema novosti života kao onaj koji se ne srami izreći pogrješku, ali kreće se naprijed kao novi čovjek koji je spreman približiti se uskrslomu Kristu.
Gospodine, od danas krećemo prema Tebi iskreno, nemamo skrivene namjere, grijeh spremno priznajemo, ali se na njega ne želimo vratiti, ne želimo se njime ni ponositi niti ga pred drugima uznosito izgovarati. Sada u sramu priznajemo da želimo Uskrs u Tvojoj blizini, okruženi jedino Tobom, nevinim Jaganjcem bez mane koji nas ne napuštaš nikada, nego ostaješ trajno prisutan u vjekove. Amen.
