Donekle mitska obilježja imala je ljetna noćna svečanost sa srijede 28. na četvrtak 29. srpnja, kada je u pelješki most ugrađena posljednja čelična spojna konstrukcija, čime su se stvorili preduvjeti da Hrvatska u dogledno vrijeme i funkcionalno postane cestovno povezana preko čitavoga svojega teritorija – što je dugo sanjani legalan i legitiman nacionalni hrvatski interes. Iako je mnogo toga podsjećalo na to, nije to bila svečanost otvorenja završenoga mosta s pristupnim cestama koje spajaju hrvatski jug jer, prema najavama, još će mjesecima trajati zahtjevni radovi da se tim putom može prometovati. Iako je čin tehničkoga spajanja mosta za svakoga tko zna koliko je važan teritorijalni suverenitet domovine bio radostan događaj, organizatori su, svjesno ili nesvjesno, išli još dalje pa su se, možda i pretjerujući, pobrinuli da taj dominantno politički događaj gotovo poprimi obrise noćnih vjerskih rituala (tako su na obredno paljenje vatre podsjećale iskre koje su frcale iz uređaja na sredini mosta, a blagoslov s nebesa »silazio je« u obliku velikoga vatrometa…).
Uz događaj spajanja konstrukcije mosta mnogo se govorilo o njegovim tehničkim karakteristikama – da je dug gotovo dva i pol kilometra, da mu je masa oko 200 tisuća tona, da su radovi stajali oko 420 milijuna eura, da bi ispod njega mogao ploviti i Titanik; da su ga uz Hrvate gradili Kinezi, projektirali Slovenci, a financirala većim dijelom Europska unija; da je završen prije roka… Šteta je da u nekih još postoji fascinacija isključivo takvim zapravo tehničkim karakteristikama, što podsjeća na vremena kad se vrijednost vlasti mjerila količinom betona utrošenoga u izgradnju radničkih četvrti, a premalo pozornosti dobiva važnije značenje koje uopće ideja toga mosta ima za hrvatsku državu i hrvatski narod. Zato je dobro da se svečanost spajanja dogodila baš po noći – jer noću se čak i više vidi nego danju. Primjerice, vide se daleke zvijezde, a čovjek i domovina baš noću možda mogu bolje vidjeti koje mjesto pod kapom nebeskom zauzima njihov maleni život i veliki izazovi koji ih pritišću.
Teško da prema tomu strateškomu projektu u Hrvatskoj i među susjedima ima baš posve ravnodušnih ljudi jer on je za neke izvor radosti, a za druge straha iz kojega su godinama tiho minirali projekt. No taj most nije samo spoj čelika i drugih materijala, niti je tehnička strana njegova spajanja ta koja fascinira. Ponajviše fascinira doslovna ideja toga mosta – da spaja. Njime se napokon cestom koja ide preko hrvatskoga teritorija spaja hrvatski jug, a time i čitavi hrvatski teritorij. Nakon spajanja i teritorijalne cjelovitosti za koju su se hrvatski ljudi, posebno u Domovinskom ratu, uspjeli izboriti uz mnoge položene živote, sada se u mirnodopsko doba dogodilo novo simbolično spajanje hrvatskoga teritorija. Zato je i od vrijednosti mosta i od svih svečanosti, prošlih i budućih, vrjedniji vapaj hrvatskih ljudi koji su proteklih stoljeća pokazali da žele živjeti u teritorijalno cjelovitoj domovini kao svojoj kolijevci, a taj je vapaj nadživio sve vlasti koje su se izmjenjivale. Kad bi se toliko sredstava i energije, koliko je proteklih godina uloženo u tehničko spajanje mosta, uložilo u spajanje i osnaživanje međusobnoga zajedništva svih hrvatskih ljudi i krajeva, a onda i matice domovine s iseljenom domovinom, pogotovo onima koji su odlazili u posljednjem valu, tada bi Hrvatska doista od noći koja često »mrači« njezinu suvremenost mogla dočekati zoru.