U povodu parlamentarnih izbora u Hrvatskoj održanih 17. travnja Komisija HBK-a »Iustitia et pax« uputila je izjavu naslovljenu »Očuvati dostojanstvo politike i ustavnopravni poredak države«, koja je privukla veliku pozornost javnosti. Izjavom su obuhvaćena dva aktualna pitanja hrvatskoga političkoga života – dostojanstvo politike i postojeći politički sustav.
Profesorica političke komunikacije Marijana Grbeša upozorila je nedavno na trend strukturne transformacije suvremene politike koja odustaje od vlastite logike i podređuje se medijskoj logici. Politički su se akteri podredili medijima koji su zbog svojih komercijalnih interesa ponajprije zainteresirani za provokativne, konfliktne i šokantne aspekte politike. Politika podrazumijeva borbu za moć, ali borbu političkim idejama i rješenjima za društvene probleme, prihvaćajući pritom pluralnost stajališta i interesa u društvu. Današnji politički akteri upuštaju se u borbu ne da bi ponudili drugačiju i bolju viziju zajedničkoga života, nego da bi privukli medijsku pozornost. Verbalni napadi na političke suparnike često nisu dovoljni za pridobivanje medijske pozornosti pa se politički akteri okreću i kontroverznim izjavama i javnim ispadima. Političko djelovanje postaje ovisno o dobivanju i zadržavanju medijske pozornosti.
Podređivanje politike medijskoj logici kao posljedicu ima gubitak dostojanstva politike. Politički akteri više ne moraju imati političke ideje i rješenja za probleme zajednice, nego je dovoljno »biti privlačan« medijima. Današnji mediocentrični političari nemaju potrebu za temeljitim obrazovanjem, učenošću i analitičkim promišljanjem. Dovoljno je da su umješni u utaživanju medijske gladi za napadanjem, šokiranjem i kontroverzama. Politički su procesi lišeni politike u smislu nadmetanja idejama i rješenjima te su svedeni na objave i izjave političara koje su atraktivne medijima. Nedostatak politike u političkim se procesima najočitije pokazao upravo u kampanji za parlamentarne izbore. Bila je to izborna kampanja s najmanje politike u gotovo 35 godina demokracije u Hrvatskoj. Politički su akteri nudili svoje programe i rješenja za pojedine društvene probleme, ali to je teško dolazilo do birača. Naviknuti na postojeću medijsku prezentaciju politike, pozornost hrvatskih birača mogla se privući jedino verbalnim napadima i provokativnim objavama na društvenim mrežama.
Kampanja za parlamentarne izbore bila je prilika da čujemo ozbiljna promišljanja o postojećem političkom sustavu i njegovoj mogućoj promjeni odnosno reformama. U izjavi Komisije HBK-a »Iustitia et pax« ispravno je rečeno da je Hrvatska do 2000. imala polupredsjednički sustav, a od 2000. ima parlamentarni sustav u kojem predsjednik države ne može biti član političke stranke. Ustavnim promjenama 2000. znatno su smanjene ovlasti predsjednika države. Tadašnja je politička klasa smatrala da Hrvatskoj nije više potreban predsjednik države poput Franje Tuđmana koji je imao dominantnu ulogu u političkom odlučivanju. Kao predsjednik države Tuđman je imao široke ovlasti, ali to nije bio jedini razlog njegove premoćne političke pozicije.
Tuđman je tijekom cijeloga razdoblja obnašanja dužnosti predsjednika Republike bio i predsjednik vladajuće stranke. Znajući da je stranačka dužnost bila razlog Tuđmanove premoći, ustavotvorci su 2000. uveli odredbu da predsjednik države ne može biti član stranke. No to nije odvojilo predsjedničke izbore od stranaka jer stranke odnosno koalicije stranaka kandidiraju predsjedničke kandidate. Čak se i predsjednik Republike koji obnaša dužnost i koji ne smije biti član stranke na reizborima kandidira kao kandidat stranke odnosno koalicije stranaka.
U protekloj kampanji trebali smo čuti više i o budućnosti institucije predsjednika Republike, kako od onih koji zagovaraju zadržavanje parlamentarnoga sustava vlasti tako i od onih koji priželjkuju promjenu ili reforme političkoga sustava. Ustavnopravno gledajući, Hrvatska ima parlamentarni sustav vlasti u kojem je Vlada odgovorna Saboru i ovisna o volji većine zastupnika u Saboru. No u stvarnosti je Sabor podređen predsjedniku Vlade koji ima neupitnu kontrolu nad saborskom većinom koja mehanički potvrđuje odluke koje je donijelo uže vodstvo Vlade. Hrvatski je Sabor pretvoren u zakonodavni servis Vlade, odnosno njezina predsjednika kao čelne figure. Zanimljivo je da su hrvatski ustavotvorci 2000. htjeli spriječiti koncentriranje političke moći u rukama predsjednika Republike, a dogodilo se koncentriranje moći u rukama predsjednika Vlade.
U Hrvatskoj su sazrjeli uvjeti za ozbiljnu raspravu o reformi političkoga sustava. To se odnosi na ulogu i ovlasti najvažnijih političkih institucija, kao i na ulogu i ovlasti institucija poput Ustavnoga suda. Promišljanja o položaju i ulozi pojedinih institucija ne treba nužno gledati kao rušenje ustavnoga poretka. Sasvim je legitimno govoriti o neodrživosti postojeće ustavne koncepcije predsjednika Republike koji se bira kao stranački kandidat, a onda bi trebao postati apsolutno nestranačka figura. Nužno je govoriti i raspravljati o podređenoj ulozi Sabora u odnosu na Vladu odnosno njezina predsjednika. Treba promišljati o koncepciji Ustavnoga suda koji mora biti stranački neovisan, a bira se i djeluje u skladu s interesima pojedinih stranaka. Govor i rasprava o promjenama i reformama hrvatskoga političkoga sustava izraz je zauzetosti za zajednicu i opće dobro. Takvom se raspravom vraća i dostojanstvo politici jer se građani i političari različitih stajališta i interesa okreću temeljnim političkim pitanjima uređenja zajedničkoga života.
