Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.
Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.
Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se još jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.
Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako i onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?
U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?
Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«. Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.
