Nakon objave da je za dva referendumska pitanja građanske inicijative »Narod odlučuje« prikupljeno više negoli je potrebno potpisa, a za građansku inicijativu »Istina o Istanbulskoj« samo nekoliko tisuća manje od potrebnih oko 375 tisuća, premda s obzirom na te inicijative zapravo još ništa nije gotovo, ne može se previdjeti da je postignut iznimno velik uspjeh i da svatko dobronamjeran treba čestitati i organizatorima i volonterima koji su sve to odradili.
Glede inicijativa koje se zauzimaju za promjenu izbornoga sustava i za poboljšanje funkcioniranja državnih vlasti u Hrvatskoj ništa ne može biti gotovo prije održavanja samoga referenduma na kojem bi se očitovala volja većine birača. Prikupljeni potpisi tek su prvi, ali nuždan korak na tom dugom putu, na kojem treba i dalje očekivati brojne podvale, opstrukcije i suprotstavljanja. Mnogi su, posebno oni u medijima, pokušali svim mogućim drugim temama i »temama«, kao i afericama, skriti činjenicu da se uopće osim dnevnopolitičkih ekshibicija od 13. do 27. svibnja na hrvatskoj javnoj sceni događalo stvarno nešto politički relevantno, a događao se vrlo velik politički napor, napor koji je neusporedivo zahtjevniji od izlaska na biračko mjesto i od samoga glasovanja. Naime, u usporedbi s drugim demokratskim državama gotovo apsurdni uvjeti i glede potrebnoga broja potpisa i glede roka u kojem oni trebaju biti prikupljeni, samo upuštanje u takvu inicijativu junački je čin, a još je više junački čin postignuti uspjeh.
Već sada, nakon prikupljenih odnosno danih potpisa, može se reći da je među hrvatskim građanima sve više onih koji se oslobađaju i utjecaja glavne struje javnoga mnijenja što je nameće službena politika ili što je nameću mediji te pokazuju građansku, a kad su vjernici i vjerničku svijest, da moraju dati svoj osobni doprinos boljitku u hrvatskom društvu. Osim opstrukcije iz redova tzv. političkih elita i većine medija, te građanske inicijative, posebno u manjim sredinama u kojima se ljudi među sobom više poznaju, naišle su i na otpor građana koji se još uvijek, dakle ni 28 godina od silaska komunizma s vlasti u Hrvatskoj, ne usuđuju javno zastupati svoje osobno stajalište i jako važu bi li dali ili ne bi dali svoj potpis.
Taj strah kod tih građana nije samo pokazatelj koliko je stvarno slaba demokracija u Hrvatskoj, nego koliko je još uvijek zastrašujuća nesloboda u Hrvatskoj, koja je pet godina već punopravna članica Europske unije. Taj fenomen neslobode, straha, zastrašenosti tolika je sramotna pojava i za Hrvatsku i za Europsku uniju da bi i jedna i druga morale intervenirati i pozvati na opću uzbunu. Koji je uopće smisao Europske unije, kao i drugih organizacija, npr. Vijeća Europe, ako se tolerira i ništa ne poduzima protiv te neslobode, straha i zastrašenosti građana? O kakvim se ljudskim pravima može govoriti ako se građani ne usude, zbog mogućih loših posljedica, javno se zauzeti i izraziti svoje političko stajalište?
Umjesto doprinosa oslobađanju od starih strahova, a veoma mnogi u Hrvatskoj imaju iskustvo kako se lako moglo opeći u komunističkom poretku zbog mišljenja ili čak vica ili pjesme, u Hrvatskoj su se dogodili napadi na predsjednicu Republike zato što je ispravno vrjednovala građanske inicijative. Predsjednica je uz ostalo izjavila: »Moj je čvrsti stav da se mora poštovati volja naroda, a građani su ovim potpisima očito pokazali da žele promjene, da se na neki način malo potrese politički život u Hrvatskoj i političke elite.« Na te Predsjedničine riječi, koje su primjerene svakomu ozbiljnomu državniku i političaru koji poštuje uvjerenja građana, bilo je puno kojekakvih reakcija, no najgora je optužba, koja je iznesena u Jutarnjem listu od ponedjeljka 4. lipnja, po kojoj tim riječima Predsjednica »podržava ugrožavanje demokracije«.
Nečuveno je da se bilo koja civilizirana građanska inicijativa, koja samo želi pružiti drugima priliku da se izjasne za ili protiv, prikazuje nedemokratskom. To je nečuvena politička i ideološka deformacija u kojoj pojam demokracija označava samo prašinu u oči neupućenoj raji, kao što je to bilo u jugoslavenskom komunističkom poretku u kojem je vladala najveća takva demokracija na svijetu. Civilizirane građanske inicijative koje pružaju izbor drugim građanima prvorazredni su izrazi demokracije, tj. vladavine naroda, pa je optužba Predsjednice da tim riječima »podržava ugrožavanje demokracije« upravo monstruozna.
Glede građanske inicijative »Istina o Istanbulskoj«, koja je, kako su priopćili organizatori, prikupila 371 821 potpis, dakle nije uspjela prikupiti potrebnih oko 375 tisuća potpisa, također ništa nije niti smije biti gotovo dok se god ne omogući ostvarivanje te inicijative u svim sredinama. Naime, organizatori te inicijative objavili su da su podnijeli kaznene prijave i obavijestili Ministarstvo uprave da im je bilo onemogućeno prikupljanje potpisa u Rijeci, Gradcu, Sisku i Samoboru te traže da im se odobri novih 15 dana za provođenje te inicijative u tim sredinama.
Ne dobiju li organizatori inicijative »Istina o Istanbulskoj« u navedenim sredinama službena odobrenja za prikupljanje potpisa, u Hrvatskoj će se dogoditi neviđeno gaženje ljudskih i političkih prava, kako prava organizatora te inicijative tako prava građana tih sredina, kojima je zbog kršenja zakona i protuustavnoga djelovanja lokalnih političara uskraćena i sama mogućnost da se izjasne. Počeo je veliki test hrvatske pravne države, test poštivanja ljudskih i političkih prava, i test demokracije. Je li moguće da bi taj umjetno stvoreni problem trebao postati predmet kojim će se baviti europske institucije?
