U povijesti hrvatske književnosti ime Augusta Šenoe stoji kao ime književnika koji je, među ostalim, odgojio i hrvatsku čitateljsku publiku. Njegova je koncepcija književnosti bila prosvjetiteljska, što se možda najbolje vidi na samom početku pripovijetke »Prijan Lovro« u kojoj se on kritički osvrće kako na stanje u hrvatskoj književnoj produkciji tako i na stanje u hrvatskoj književnoj recepciji, svjestan činjenice da bi oba ta plana trebale zahvatiti korjenite promjene, možda čak i u vidu neke devetnaestostoljetne kurikulske reforme. U želji da čitatelje pouči nacionalnoj povijesti i da im ta povijest istovremeno bude i zanimljiva, on piše povijesne romane u kojim se paralelno zbivaju dvije radnje – jedna historiografska, druga ljubavna; jedna koja poučava, druga koja zabavlja. Vrlo su sličan koncept primjenjivali i postmodernisti koji su na književnu scenu stupili nakon avangarde, koja je u jednom trenutku, za razliku od sisačkoga biskupa Vlade Košića, zaista došla do stanja svojstvenoga antikomunikatoru jer su rijetki bili oni koji su mogli iščitati i razumjeti taj književni pokus izgrađen na otporu prema tradiciji i na destrukciji koja je početkom 20. st. promijenila sliku svijeta kakvu je umjetnost do tada poznavala. Da bi književna djela ponovno pronašla put do čitatelja, postmodernisti su, poput Šenoe, počeli koketirati s »nižim«, »laganijim«, »trivijalnim« književnim vrstama među kojima je svoje mjesto pronašao i kriminalistički roman.
Tvorcem kriminalističkoga žanra smatra se Edgara Allana Poea, a autori koji su taj žanr proslavili u romanesknom obliku bili su Arthur Conan Doyle s antologijskim likovima Sherlocka Holmesa i dr. Watsona te Agatha Christie s ništa manje legendarnim likovima gđice Marple i Herculea Poirota, dok je u hrvatskoj književnosti kriminalistički roman doživio afirmaciju s »Kneginjom iz Petrinjske ulice« Marije Jurić Zagorke. Iako iznimno popularna književna vrsta, kriminalistički roman nalazi se na vrlo nezahvalnom položaju estetske vrijednosne ljestvice jer ga ponekad teoretičari svrstavaju u područje trivijalne književnosti uz koju se veže negativan prizvuk, iako postoje cijele studije koje dovode u pitanje pojam trivijalnoga, kao i pojmove poput visoke i niske, lagane i teške književnosti, stoga su upravo i pojmovi niskoga, laganoga i trivijalnoga spomenuti u prethodnom odlomku i ispisani između navodnih znakova.
Središnji je motiv kriminalističkoga romana zločin zbog čega zagonetka, odnosno njezino rješavanje, sa svakim novim tragom razmata i fabularni tijek djela u kojem se zbiva neprestana borba između žrtve, zločinca i istražitelja. Možda je upravo ta napetost koja povezuje potonji trio ujedno i razlog zašto su kriminalistički romani toliko popularni. U Sofoklovoj tragediji »Kralj Edip« naslovni junak kreće u potragu za ubojicom tebanskoga kralja Laja da bi se na samom kraju djela otkrilo da je i istražitelj i počinitelj zločina i sudac i izvršitelj presude, u konačnici i žrtva, sam kralj Edip. Možda tako i čitatelj, koji u svakom tekstu traži nešto što bi moglo imati ikakvu korelaciju s njegovim životom, u kriminalističkom romanu prepoznaje sebe i u ulozi žrtve i u ulozi zločinca i u ulozi istražitelja, i možda je upravo borba između tih triju silnica u svakom čovjeku ono čemu kriminalistički roman duguje svoju popularnost.
Vjerojatno su se mnogi ljudi, prije ili poslije u svojem životu, našli u ulozi žrtve jer im je netko namjerno i svjesno počinio nepravdu, nanio im štetu, povrijedio ih, ranio i svojim im činom ostavio posljedice s kojima će se morati dugo, ako ne i zauvijek, boriti i razračunavati. Poput katarzičnoga momenta antičke tragedije, u kriminalističkom romanu čitatelj u žrtvi može prepoznati sebe i svoja proživljavanja, a ako je ipak bio među onim pošteđenim sretnicima, onda može osjetiti strah i razviti svijest da bi se takvo što moglo dogoditi i njemu, što, naravno, ne znači da je ideja s kojom nastaju i zbog koje se čitaju kriminalistički romani živjeti život u strahu jer pojam žrtve označava tek prvoga člana nerazdvojnoga kriminalističkoga trojca.
U pripovijetki »Crni mačak« Edgara Allana Poea pripovjedač, ujedno i glavni lik, na samom je početku prikazan kao utjelovljenje ljudskosti da bi se kroz priču počeo postupno pretvarati u njezino naličje. Jedna od zastrašujućih misli, strašnija od svega što je ispripovijedano u Poeovu tekstu, jest da i oni najbolji mogu pokleknuti, da mogu posrnuti, da u svakom čovjeku čuči klica zla i da svaki čovjek u jednom trenutku može postati zločinac.
Jussi Adler-Olsen, jedan od trenutačno najpopularnijih autora skandinavskoga kriminalističkoga romana, naznačio je gotovo identičnu misao: Druga bitna stvar je poštovanje prema čitatelju, a to se najbolje pokazuje na način da se čitatelju da mogućnost suradnje u priči. Sve zaključke čitatelj sam mora otkriti. Prema tome, ako ikada mislite da je pisac brutalan, nije, vi ste. Neki će, nadalje, ustvrditi da je i sam svijet kriminala intrigantan svijet, jer to je svijet koji funkcionira na kršenju ustaljenih vrijednosti i pravila, a već je Dostojevski ustvrdio u svojoj »Braći Karamazovima«, koje je također izgrađivao na počelima kriminalističke fabule, da ako Boga nema, dakle, ako nema onoga vrhovnoga sudca koji je u svojoj prosudbi pravedniji od svih postojećih ljudskih zakona, onda je sve dopušteno.
Naposljetku, likovi koji proslavljaju kriminalističke romane nisu ni likovi žrtava ni likovi zločinaca, nego likovi istražitelja. Svaki počinjeni zločin narušava postojeću ravnotežu i sklad i prirodno je da čovjek želi poduzeti sve što je u njegovoj moći kako bi se svijet u kojem živi vratio što je bliže moguće njegovu prvobitnomu stanju. Stoga, zajedno s istražiteljem koji prebiva između korica knjige u kriminalističkom romanu, ulogu istražitelja na sebe preuzima i čitatelj koji samim time postaje i aktivni sudionik radnje. Njegova je uloga pratiti tragove, zamjećivati nijanse, povezivati detalje i u svemu tome pokušati se oduprijeti autorovu manipuliranju. Antun Šoljan objašnjava da kriminalistički roman predstavlja nešto poput intelektualističkoga, gotovo bi se reklo i šahovskoga problema, koji prisiljava čitatelja da ga prati do konačnoga rješenja kojega u romanu mora biti; za sve što se dogodilo u tekstu moraju postojati objašnjenja i moraju postojati razlozi. Kriminalistički roman pristupa i čovjeku i životu kao zagonetki, koji to u zbilji često zaista i jesu, pa tako neki od pisaca kriminalističkih romana svjedoče kako su istinite, životne priče često složenije od romanesknih zapleta i kako nitko u njih ne bi povjerovao da ih pročita u knjizi.
U konačnici, možda kriminalistički romani duguju svoju popularnost i vrijednostima koje se u njima promiču. Zašto volimo kriminalističke romane? Razlog možemo tražiti u našem djetinjstvu. Svako čisto dječje srce voli bajke jer u bajkama dobro uvijek pobjeđuje, a to se događa i u kriminalističkom romanu. Dijete je radoznalo i voli da se uvijek nešto događa, a u krimiću ne nedostaje napetoga zbivanja. Zbog tih razloga čovjek, koji je u sebi sačuvao djelić djetinjstva, mora voljeti krimiće. Bez obzira na to koliko zločin opisan u romanu bio gnusan, bez obzira na to što čitatelj jednoga takvoga djela u sebi može prepoznati i tragičnost žrtve i neke od karakteristika onoga koji je počinio zločin, u konačnici će isti taj čitatelj pomoći da istina iziđe na vidjelo i da se uspostavi ravnoteža narušena zločinom.
Kriminalistički roman pokazuje koliko je istina važna, ali i koliko je često u toj svojoj važnosti i skrivena i složena te uči čitatelja da za njom beskompromisno traga. Zlo u kriminalističkom romanu ne smije imati posljednju riječ, pravda mora biti zadovoljena, jer bi se u protivnom odbacile zakonitosti kvalitetnoga oblikovanja fabule, ali i vjera u dobro koje i u romanesknom i u stvarnom svijetu mora postojati, i to ne kao nekakvo jinjangovsko naličje zla, kako će neki pomisliti, nego kao najveća moralna vrijednost za koju se čovjek, bio on žrtva, zločinac ili istražitelj, bio on sve ili ništa od toga, u svojoj slobodi svakoga trenutka, bez iznimke, može opredijeliti.
