Ima jedna monaška legenda iz cistercitskoga samostana u Heisterbachu. Mladi monah meditira u samostanskom vrtu o retku iz Druge Petrove poslanice: »Jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan« (2 Pt 3, 8), no on taj redak ne razumije. Razmišljajući ide u šumu. Više ne vidi i ne čuje što se oko njega događa. Tek kad začuje zvono za večernju molitvu, brzo se vraća natrag u samostan. Vrata mu otvara netko njemu nepoznat. Ulazi u crkvu i žuri se na svoje uobičajeno mjesto. Ali ondje već netko sjedi. Baca pogled na dugi red monaha. Nikoga od njih ne poznaje. I oni njega gledaju s čuđenjem. Pitaju za njegovo ime. Kada im ga rekne, monasi počnu mrmljati međusobno jer već tristo godina nitko se više tako ne zove. Naime, posljednji s tim imenom bio je jedan sumnjičavac koji je nestao u šumi. Zbog toga više nikomu nisu htjeli nadjenuti njegovo ime. Kada monah spomenu svojega opata i godinu svojega ulaska u samostan, netko uze staru monašku knjigu u ruke i prepozna da je to onaj koji je nestao prije tristo godina. Mladi se monah prestraši, njegova kosa posijedi i on umirući krenu opominjati svoju braću: »Bog je iznad svakoga mjesta i vremena. Što on skriva, to objašnjava samo čudo. Zbog toga nemojte mučno istraživati, mislite na moju sudbinu. Ja znam: njemu je jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.«
Možda i mi trebamo neko čudo kako bismo razumjeli tajnu vremena i vječnosti. Ako o tom razmišljamo, nalazimo se u velikom redu filozofa i teologa, pjesnika i mistika, svih koji su razmišljali o povezanosti između vremena i vječnosti. Augustin misli da je vrijeme nedohvatljivo. Prošlost je prošla. Ovaj nam trenutak izmiče. Budućnost još nije tu. Martin Heidegger svoje je veliko djelo nazvao »Bitak i vrijeme«. U jednom je izlaganju rekao: »Ako vrijeme svoj smisao nalazi u vječnosti, onda se ono mora odatle shvatiti.« U odnosu prema vremenu i vječnosti dodirujemo temeljnu napetost koju kao ljudi doživljavamo između neba i zemlje.
