Stanari Kuće Maloga Isusa u Sisku s nestrpljenjem iščekuju Božić jer on za njih ima posebno značenje. Već na prvi pogled ta kuća, u svojoj jednostavnosti i skromnosti, priziva betlehemsku štalicu i radost zbog otajstva rođenja i novoga života. U njoj su svoj dom i sigurno utočište pronašle tri majke, s isto toliko djece, koje svojim životnim pričama svjedoče vjeru da je život Božji dar. Nedostaje ipak otčinska figura sv. Josipa. Majke ju pokušavaju nadomjestiti svojom požrtvovnošću i ljubavlju, kao i mnogi ljudi dobre volje svojim zalaganjem i nesebičnom pomoći. Kuća je podružnica Udruge »Betlehem« u čijem je temelju briga za trudnice i samohrane majke s djecom, a u vlasništvu je župe Pohoda Blažene Djevice Marije.
Nekada je u njoj nizao svoje dane ispunjene molitvom svećenik Antun Grahovar, ali je mučki ubijen 1990. godine i slovi za prvu žrtvu uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku. Da smrt nikada nema zadnju riječ potvrđuje i sadašnja namjena kuće, u njoj se slavi rođenje i novi početak. Danas se sisačkim »Betlehemom« širi miris tople juhe, ispunjavaju ga dječji krevetići, igra i smijeh trogodišnjega Marka, dvogodišnje Antonije i male Lee koja je u iščekivanju svojega prvoga rođendana i prvoga Božića. Njihove su majke zaokupljene svakodnevnim kućanskim brigama i obvezama: čiste, peru, kuhaju, održavaju vrt, brinu se za ogrjev, ali povrh svega za bezbrižno odrastanje svoje djece u okružju ljubavi. Hrabro progovaraju o životnim nevoljama kroz koje su prošle, radosti zbog »nove« obitelji, ali i o planovima za budućnost.
Romana (26) veći je dio svojega djetinjstva provela u zagrebačkom Dječjem domu za zbrinjavanje djece bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Poteškoće su nastale nakon smrti »majke« koja ju je posvojila i od tada je njezin život praćen bjegovima, a sve u potrazi za toplinom i obiteljskim zajedništvom. Ipak, brak koji je zasnovala nije opstao zbog suprugova problema s alkoholom. Potražila je i svoju biološku majku, ali joj taj susret nije donio radost. Uslijedio je bijeg i novo traženje ispunjeno nadom da će se dogoditi nešto dobro i lijepo. Na početku je tako i izgledalo. Upoznala je osobu s mišlju da će joj biti trajni životni suputnik i preselila se u novi grad. S trudnoćom su počela psihička i fizička zlostavljanja pa je spas pokušala pronaći na ulici gdje je spavala i prosila. Na sam Badnjak i u sedmom mjesecu trudnoće došla je u sisačku kuću Udruge »Betlehem« gdje živi već tri godine. Kaže da nikada nije dobila ljubav i najviše ju je brinulo hoće li ju moći pružiti svojemu sinu. Zahvaljujući toj udruzi završila je srednju školu, dijete pohađa vrtić, a ona je u potrazi za zaposlenjem. Naglašava da konačno ima za koga živjeti i boriti se te da je u kući spoznala što znači biti voljen i imati obitelj.
Ana ima 26 godina i kaže da je sa 17 godina, nakon što joj je otac umro, a majka se ponovno udala, otišla u »svijet«. Njezino je dijete začeto nasilnim putem te je nakon poroda bila u teškom duševnom stanju i nije mogla ostvariti emocionalnu povezanost s djetetom. Mnogi su ju nagovarali na pobačaj, ali je donijela odluku u prilog životu i prigrlila svoje dijete punim srcem. Neko je vrijeme boravila u jednoj zagrebačkoj sigurnoj kući, pa u Caritasovoj »Kući ljubavi«, a zatim je unajmila stan. U međuvremenu je ostala bez posla i nitko nije želio samohranu majku s djetetom. Tada je stigla u sisačku kuću gdje joj pružena podrška i pomoć, i za koju tvrdi da je svijetla točka u crnilu svih događanja kroz koja je prošla. Sada je, naglašava, postala majka u pravom smislu. Puna je lijepih riječi za svoju kćer i planova za njihov budući život. Po zanimanju je krojačica, a osposobila se i za njegovateljicu te traži stalni posao i stan. Kani se što prije osamostaliti i brinuti se za kćer bez pomoći drugih. Svjesna je da će Udruga »Betlehem« uvijek biti dio njezina života, ali da mora sama naći svoj mir i vlastiti put.
Treća je članica »betlehemske obitelji« dvadesetogodišnja Ana Marija iz okolice Rijeke koja već osam mjeseci živi sisačku stvarnost. Udruga »Betlehem« i njezina kuća zaživjela je zalaganjem Ive Grgurinović te uz svesrdnu pomoć i blagoslov sisačkoga biskupa mons. Vlade Košića. Gubitak djeteta spontanim pobačajem i bol koju je tada iskusila potaknula ju je da se posveti napuštenim trudnicama, samohranim majkama i zaštiti (ne)rođenih. Po zanimanju je socijalna pedagoginja i zajedno s volonterima skrbi se o duhovnim i materijalnim potrebama svojih štićenika. Kaže da je u njihovu radu Božja ljubav na djelu jer je Sisak specifično siromašna sredina i primaju malo donacija od grada, ali su se tijekom triju godina postojanja pobrinuli za 13 majki i 17 djece, a trenutačno pomažu i 30 obitelji slabijega imovinskoga stanja. Udruga, ističe voditeljica Grgurinović, osigurava besplatni smještaj, brine se o troškovima života, majkama omogućuje nastavak školovanja, pomaže pri upisu djece u vrtić, traženju posla i trajnijega smještaja. Najvećim postignućem drži njihovo obiteljsko zajedništvo koje žive i nakon što majke i djeca napuste kuću. Zajedno se raduju njihovim uspjesima, savjetuju ih i svjedoče novim početcima, poput sretne udaje dviju majki.
S ponosom pokazuje i »Kuću života Emanuel« koja je nedavno kupljena zahvaljujući donaciji od 63 tisuće eura vjernika Hrvatske katoličke misije u Sydneyju, Frankfurtu i Münchenu. Radije ju naziva kućom čiste Božje providnosti jer su ju »izmolili« tijekom jedne godine. Ima osam soba, u potpunosti je nenamještena i potrebna joj je temeljita unutarnja obnova. Mnoge majke, ističe voditeljica Grgurinović, zbog svojih teških životnih priča pate od postporođajne depresije. Stoga bi u novu kuću, osim majki, bila smještena i »betlehemska dječica« iz čitave Hrvatske dok su majke na liječenju. U njoj bi bila kapelica, igraonica, ali i savjetovalište namijenjeno obiteljima koje su izgubile djecu i mladim parovima koji žele ostvariti roditeljstvo. Planova je mnogo, a usporava ih nedostatak materijalnih sredstava, pa se i dalje prepuštaju Gospodinu da ih vodi te ljudima otvorena srca za njihova plemenita nastojanja.
Za osnivanje Udruge »Betlehem« i prvu kuću u Karlovcu zaslužan je o. Marko Kornelije Glogović koji kaže da je još kao pavlinski novak primio »poziv unutar poziva«. Kod njega je sve u znaku bijele boje. Takva mu je redovnička halja, ponosno ističe da je djetinjstvo proveo u selu Bijela pokraj Brčkoga, odakle mu je majka rodom, te se u svojem poslanju hrva s »bijelom kugom«. Udruga danas ima osamnaest podružnica i sedam kuća za prihvat samohranih majki s djecom. Osim u Karlovcu i Sisku, kuće se nalaze u Zagrebu, Splitu i Varaždinu.
O. Glogović godišnje odgovori pedesetak majki od pobačaja. Zajedno sa suradnicima i podupirateljima moli za supružnike željne djece, tješi one koji su u spontanom pobačaju izgubili djecu, odgaja mlade za predbračnu čistoću, skrbi se za djecu s Downovim sindromom, pomaže onima koji su ranjeni pobačajem i socijalno ugroženim obiteljima s više djece. Želja mu je osnovati kršćansku »sigurnu kuću« i otvoriti kuće za prihvat majki u poteškoćama u Slavoniji i Istri.
On i Sisak vole se uzajamno. Kaže da je taj grad kao neko srce udruge. Imaju najmanju kuću koja savršeno pokazuje ljubav na djelu i prihvaćanje bez osude. »Naš je ‘Betlehem’ ondje zaista jedno svjetlo, mjesto susreta i blagoslova.« Raduje se novoj sisačkoj kući koja je, prema njegovim riječima, božićni dar. Od srca zahvaljuje dobročiniteljima koji su, kaže, pokazali kako još uvijek ima dobrote među nama i da je Sisak grad u kojem se mali Isus itekako želi rađati te se u malenima darivati kao pomoć onima koji u trpljenju ili ispraznosti života ne vide Božju milost. P. Glogović zaključuje da je najsnažnija želja njihove udruge da svijetu pokaže Gospodina koji je u Betlehemu prvi put zaplakao, da bi kasnije na križu suzama i krvlju odnio naše grijehe i pokazao nam put u vječnost.
