Ako se malo bolje razmisli, život vjere više je ili manje ispunjen slikama: oltarne slike, slike koje ukrašavaju zidove ili stropove crkava, slike svetaca, svete »sličice«, čudotvorne slike (ikone) Krista i Bogorodice, slike u katehezi ili na vjeronauku koje mogu imati izrijekom vjerski sadržaj, ali i ne moraju, mogu biti dovoljne da u čovjeku pobude potrebu za Bogom, za bližnjim… Ta se prisutnost slika u životu vjernika najčešće uzima zdravo za gotovo. A ipak su se zbog slika vodile raspre, bile su dijelom velikih sporova. Sjetiti se valja ikonoklastičkih borba, zapadnoga crkvenoga raskola i protestantizma koji je odbacio slike. Ipak, što se tiče pravovjerja, slike su, premda nisu lišene opasnosti – a najveća je ona da čovjek sebi stvori, naslika ili na temelju slike zamisli »svojega« Boga, Boga na »svoju« sliku – pobijedile i postale legitimne. Zašto? Zato što se sam Bog koristio slikom, i to u svoja dva presudna čina: na svoju je »sliku« najprije stvorio čovjeka, a potom se utjelovio, postao čovjekom po Isusu Kristu koji je »slika Boga nevidljivoga«, trajni »lik« Božji…
Uza svu činjeničnu prisutnost, a i važnost slike u životu vjernika, dugo na hrvatskom govornom području nije bilo ozbiljnijega pokušaja da se teološki predstavi mjesto likovnosti u govoru vjere. Sve dok se na taj pothvat nije odvažila dr. Nedjeljka s. Valerija Kovač, docentica na Katedri dogmatske teologije KBF-a u Zagrebu. Ovih je dana, naime, u izdanju Glasa Koncila izišla njezina knjiga »Mjesto slike u govoru vjere«, s podnaslovom čije tri riječi uvode u tri velike cjeline povećega djela: »Povijest – teologija – primjeri«.
Osim što je knjigu izdala, izdavačka kuća Glas Koncila može se podičiti i time da je bila dijelom i dalekoga, prvoga poticaja za njezino izdavanje. Knjiga je, kako autorica piše u predgovoru, nastala obrnutim redoslijedom. Najprije je od lipnja 2010. do lipnja 2016. u časopisu za vjeroučenike Malom koncilu vodila rubriku »Umjetnost s vjerom«, u kojoj je predstavljala različite umjetničke slike, koje su uglavnom pratile liturgijsku godinu. Rubrika je bila namijenjena vjeroučiteljima s ciljem da se »vjeroučenicima i na slikovan način približi poruka vjere« te da ih se »senzibilizira za duhovno promatranje umjetničkih djela i umjetničko izražavanje vjere«. Iz te prvotne ideje s vremenom je nastala knjiga, s povijesno-teološkim i sustavno-teološkim proučavanjem mjesta umjetničke slike u govoru vjere te s prerađenim i novim teološko-duhovnim tumačenjima 55 slika.
Rečenomu u predgovoru autorica u razgovoru za Glas Koncila dodaje još čitav niz razloga i poticaja koji su je naveli na istraživanje i objavljivanje knjige. Tvrdnji da joj se »oduvijek« sviđaju umjetničke slike, a posebno one s kršćanskim sadržajem, pridodaje još jedan motiv: »Ponajprije, činjenica je da vjeronaučni udžbenici i knjige duhovnoga sadržaja sadrže vrlo vrijedne umjetničke slike, ali najčešće one samo ilustriraju tekst i ne nudi se nikakvo tumačenje onoga što prikazuju.« S druge strane za autoricu je izazov i to što čak i vrlo poznate slike ili njihove pojedine motive ljudi često više nisu kadri povezati s biblijskim ili vjerskim sadržajem koji prikazuju i iz kojega su nastale.
»Na različitim predmetima nalazimo, primjerice, motiv dvaju simpatičnih bucmastih anđela. No rijetko tko će znati da se oni nalaze na dnu Rafaelove slike ‘Sikstinska Madona’ koja je nastala prije pet stotina godina. Slično se može reći i za motiv Michelangelova ‘Stvaranja Adama’ sa svoda Sikstinske kapele. Prema nekima riječ je o najčešće kopiranu i najviše izmjenjivanu motivu zapadne likovne umjetnosti, no manje ljudi zna povezati biblijski izvještaj o stvaranju s tom freskom. Još jedan daljnji motiv moga bavljenja umjetničkim slikama jest i to što su se mnoge od tih slika izvorno nalazile u sakralnim prostorima i bile su namijenjene vjerskoj pouci, molitvi ili razmatranju, a danas se često percipiraju samo kao vrijedno umjetničko blago. Mnoga od tih djela danas izazivaju estetsko divljenje, ali njihov vjerski sadržaj i duhovna poruka nisu na jednak način prisutni u svijesti suvremenoga čovjeka«, kaže dr. Kovač, ističući da knjigom želi dati svoj makar mali obol da se navedeni nedostatci možda isprave.
»I najzad«, zaključuje sugovornica dio razgovora o motivima istraživanja i pisanja, »teologija se zadnjih deset ili dvadeset godina jako zanima za slikovno izražavanje vjere te su objavljene brojne publikacije s toga područja, posebno na talijanskom i njemačkom jeziku, što se možda može protumačiti i time što su na tim područjima nastala mnoga likovna remek-djela zapadnoga kršćanstva.« Sada, eto, zahvaljujući redovnici i teologinji dr. Kovač, ni Hrvatska nije posve izvan tih trendova.
Zamoljena za barem okvirni i općenit komentar o uporabi slika u povijesti kršćanstva, dr. Kovač rekla je da su slike uvijek nastajale s nekom svrhom te nikada nisu bile neki usputni predmeti. »Pojednostavnjeno i tipizirano možemo govoriti o četiri najvažnije funkcije slike u kršćanstvu, koje su se u većem ili manjem intenzitetu i opsegu zadržale sve do danas«, kaže sugovornica. »Slike su se rabile najprije u navještaju Riječi i vjerskoj pouci (u početku kao takozvana ‘Biblia pauperum’, Biblija siromaha, onih koji nisu znali čitati). To je možda najkonstantniji način uporabe slika u kršćanstvu.«
Što se druge funkcije slika tiče, dr. Kovač kaže: »Slike su se također izrađivale u svrhu kultnoga štovanja i s njim povezanim milosnim darovima. Taj vid je do danas vrlo izražen u istočnim kršćanskim tradicijama, posebno u tipu ikone. I na Zapadu imamo takvu uporabu slika, a riječ je uglavnom o ‘čudotvornim’ slikama Majke Božje ili svetaca.«
»Zatim se u zapadnom kršćanstvu pojavljuju slike koje služe za osobnu privatnu pobožnost i meditaciju. I taj vid komunikacije sa slikama vjerskoga sadržaja do danas je zadržan«, kaže sugovornica. I dolazi do četvrte uloge slika, koja je danas vrlo aktualna kod izgradnje crkava. »Od novoga se vijeka sve više razvija umjetnička dimenzija slika, koje uz predstavljanje vjerskoga sadržaja imaju cilj ukrašavati sakralni prostor i poticati estetski ugođaj, koji će potaknuti promatrača da otvori um i srce susretu s transcendentnim, tj. s Bogom koji konkretno u crkvi dolazi ususret vjerniku po sakramentu i po naviještanju riječi«, kaže dr. Kovač. Prema njezinim riječima, važnost slika u kršćanstvu može se iščitati najprije iz njihove uporabne prakse, a tek je onda slijedila teološka refleksija o njima. Smisao te refleksije bio je obraniti ili osporiti njihovu prisutnost, kaže sugovornica.
Autorica se u knjizi bavi kompleksnim odnosom između riječi kao temeljnoga oblika naviještanja i tumačenja vjere i slike te još kompleksnijim odnosom između sakramenata, a posebno euharistije, i slike. Okvirno se može reći da je slika (bila) u službi riječi i u službi euharistije, no nije uvijek taj odnos bio jasan, zbog čega je i dolazilo do sporenja. »Danas se pokušava ići trećim putom, to jest na sliku se pokušava gledati kao na samostalno sredstvo izražavanja i prenošenja vjere. Tomu je pridonio misaoni smjer nazvan ‘slikovni obrat’ (iconicturn) koji je otkrio samostalnu vrijednost slike kao načina spoznaje. Slika ima svoju ‘logiku’ govora koji nije svediv na verbalnu komunikaciju i koji za njom ne zaostaje«, kaže sugovornica.
U knjizi navodi dva primjera suvremenoga teološkoga promišljanja slike. Riječ je o njemačkim fundamentalnim teolozima Alexu Stocku i Peteru Hofmannu. Prvi je »vrlo kreativnim pristupom izradio cjelovitu dogmatiku, koja sadrži više od četiri tisuće stranica raspoređenih u jedanaest svezaka«. »Nije riječ o klasičnoj, nego o ‘poetskoj dogmatici’, u kojoj je Stock na temelju stvaralačkih, umjetničkih djela prezentirao obuhvatni dogmatski sadržaj, počevši od kristologije preko nauka o Bogu i teološke antropologije do ekleziologije. Velik dio njegova opusa čini interpretacija likovnih umjetničkih djela, na temelju kojih je zaista na drugačiji način pokazao sadržaj nama poznatih vjerskih istina«, kaže dr. Kovač. Hofmann je pak »dao prijedlog teološke ikonologije«. Njegovo je polazište s jedne strane personalna dimenzija teologije slike Drugoga nicejskoga koncila (koji je u 8. stoljeću osudio ikonoklazam), a s druge strane je nadahnut spoznajama ‘slikovnoga obrata’, koji ističe posebnost slikovne spoznaje, koja se ne može sasvim prevesti u verbalni govor. »Slika za njega ima vlastitu ‘logičnost’ i ‘višak značenja’ koji je pojmovima neuhvatljiv. Ona prema njemu ima određenu moć prisutnosti te nadilazi ono na njoj prikazano vodeći prema transformaciji svoga promatrača«, kaže sugovornica.
Sve to omogućuje da se gradi drugačiji odnos između sakramenata, naviještene riječi i slike. Tu se slika uopće ne nameće kao konkurencija sakramentima i riječi, koji za život vjere ostaju nezaobilazni. No budući da izriče stvari na drugačiji način, slika je vrijedna pozornosti već i zato što kršćanska istina dijelom ostaje neispričana ako se izuzmu iz vida slike koje je vjera stvorila kroz kršćansku povijest. U tom je smislu i autorica u trećem dijelu knjige dala svoj obol prikazujući neka veoma vrijedna djela iz kršćanske povijesti i sadašnjosti.
O tome dr. Kovač kaže: »Mislim da teološki govor o slikama ostaje apstraktan ako se ne okrenemo konkretnim likovno-umjetničkim ostvarenjima. Jer slike su najprije postojale kao konkretne slike kojima se prenosila poruka vjere. Zato sam smatrala važnim spustiti se upravo na tu razinu pojedinačnih slika, stati pred njih i pokušati ih gledajući razumijevati.« Razmatrajući nad slikama došla je do, kako kaže, dvostruke poruke: »Najprije sam shvatila da se poruka vjere može kreativno i raznoliko interpretirati i na slikovno-vizualan način. Druga je spoznaja bila da sav govor o slikama ne dolazi do svoga cilja ako osobno ne stanemo pred sliku, ako se osobno ne susretnemo sa slikom i njezinom porukom. Rekla bih, ne umanjujući objektivnu vrijednost slike, da slika dolazi do svoga cilja tek kad njezina poruka dolazi do promatrača, kada promatrač njezinu poruku prihvaća i pušta da ga ona mijenja. Kao i naviještena riječ, tako i naslikana slika ostaju apstraktne dok im se ne otvorimo i pustimo da njihova poruka u nama odjekne. U tom smislu mi nismo samo pasivni promatrači slike, nego smo i njezini sustvaratelji time što stvaramo odjek njezina smisla u nama samima.«
