»Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve« – tako glasi značenjima bremenit naziv novoga dokumenta koji je priredila Kongregacija za kler. Naputak nosi službeni nadnevak svetkovine sv. Petra i Pavla, 29. lipnja, a javnosti je predstavljen u ponedjeljak 20. srpnja. Dokument je naišao na podosta odjeka u crkvenoj, pa i općoj javnosti, s time da ga je ova posljednja, barem u Hrvatskoj, imala prigodu upoznati uglavnom kroz samo jednu njegovu točku, onu u kojoj se upozorava na neprikladnost »taksa« i »cjenika« za sakramente, pri čemu se uglavnom propuštalo izvijestiti i o tome da naputak podsjeća na važnost odgoja vjernika da župu smatraju »svojom« te da s tim u skladu odgovorno sudjeluju i u zadovoljavanju njezinih materijalnih potreba.
No ta je točka tek maleni dio vrlo konciznoga i promišljenoga dokumenta koji, kad je riječ o župnoj zajednici, vrlo jasno postavlja prioritete koji su spomenuti u naslovu: na prvom je mjestu »evangelizatorsko poslanje Crkve« kao velika i proročka zadaća Crkve u suvremenom svijetu; župna zajednica koja je zapravo, povijesno gledano, izrasla iz toga poslanja i nametnula se kao vrlo žilava i fleksibilna institucija i danas treba biti u njegovoj službi; da bi to bila, mora odgovoriti na nove, suvremene izazove te joj je potrebno »pastoralno obraćenje«. Riječ je o promjeni prije svega mentaliteta, navika i načina djelovanja, o čemu govori prvih šest poglavlja, a onda i struktura, o čemu govori ostatak dokumenta. Premda riječ »obraćenje« upućuje na velike promjene, dokument ujedno afirmira ne samo važnost župe kao tradicionalne institucije, nego i jasnu podjelu uloga prezbitera – župnika i drugih suodgovornih svećenika s jedne strane te vjernika laika s druge, unutar jedinstvenoga poslanja čiji je nositelj čitav Božji narod.
U pozadini su dokumenta, kao što se kaže odmah u uvodu, mnoga pozitivna iskustva. Na početku tekst ističe vrijednost iskustava koja su prikupljena u posljednjim desetljećima.
»Ekleziološko promišljanje Drugoga vatikanskoga koncila te znatne društvene i kulturne promjene posljednjih desetljeća navele su više partikularnih Crkava na reorganizaciju oblika povjeravanja pastoralne skrbi za župne zajednice. To je omogućilo aktiviranje novih iskustava, vrjednujući dimenziju zajedništva te ostvarujući, pod vodstvom pastira, skladnu sintezu karizama i poziva u službi naviještanja evanđelja, koja bolje odgovara današnjim zahtjevima evangelizacije«, kaže se. No naputak je očito i pokušaj odgovora na poteškoće Crkve u nekim zemljama, poglavito zapadnim, u kojima su zbog sve manjega broja svećenika biskupije prisiljene posezati za teritorijalnim i kadrovskim preustrojem. Ponegdje je, k tomu, riječ i o nečem dubljem, o zahtjevima da se preispita temeljni ustroj poimanja služba u Crkvi, od kojih su neke, a tu je prije svega služba župnika, zasnovane na svetom redu, a druge nisu te ih mogu obnašati vjernici laici. Dokument, ne izrijekom, ali svakako svojim sadržajima i logikom, odbacuje takve zahtjeve. Naputak se često poziva na Zakonik kanonskoga prava. Tim pozivanjem naputak ne samo da ističe važnost poštovanja crkvenih zakona, nego također poručuje – u uvodu to, citirajući papu Franju, i izrijekom kaže – da postojeće zakonodavstvo nudi sasvim dovoljno mogućnosti za »pastoralno obraćenje«. A Zakonik, jasno je, štiti temeljne istine, vrjednote i živu tradiciju Crkve.
Preostaje prenijeti nekoliko redaka iz vrlo kratkoga uvoda i zaključka dokumenta, koji potvrđuju i nadopunjuju izneseni opis. U uvodu se citiraju riječi pape Franje koji je svojedobno rimske župnike podsjetio na »važnost ‘kreativnosti’, što znači ‘traženja novih putova’, tj. ‘traženja puta naviještanja evanđelja’«. Također se kaže da su sadržaji naputka »pozivi župnim zajednicama da iziđu iz samih sebe« te da naputak nudi »instrumente za reformu, također strukturnu, usmjerenu k stilu zajedništva i suradnje, susreta i blizine, milosrđa i skrbi za naviještanje evanđelja«. U zaključku se pak za župu, među ostalim, kaže: »Dok ostaje nezaobilaznom institucijom za susret i živi odnos s Kristom i braćom u vjeri, jednako je tako istina da se ona mora neprestano sučeljavati s promjenama koje su na djelu u današnjoj kulturi i u životu osoba, tako da može kreativno istraživati nove putove i sredstva koji joj omogućuju da bude na visini svoje prvotne zadaće, tj. da bude pokretačko središte evangelizacije.«
Prvo poglavlje govori općenito o »pastoralnom obraćenju«, koje naziva »jednom od temeljnih tema ‘nove etape evangelizacije’ koju je Crkva danas pozvana promicati, kako bi kršćanske zajednice sve više bile pokretačkim središtima susreta s Kristom«. Pritom dokument citira ključne riječi i rečenice programatske pobudnice pape Franje »Evangelii gaudium«. Prenosi i jedan od onih odlomaka iz pobudnice (br. 49) po kojem će se sadašnji Papa vjerojatno pamtiti u povijesti Crkve: »Ako nešto mora u nama probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja u životu. Nadam se da nas mnogo više nego strah da ćemo pogriješiti pokreće strah od zatvaranja u strukture koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive sudce, u navike u kojima se osjećamo mirni, dok je vani gladno mnoštvo, a Isus nam bez prestanka ponavlja: ‘Dajte im vi jesti’ (Mk 6, 37).«
Instrukcija nastavlja promišljajući o sposobnosti inkulturacije evanđelja te o uzajamno obogaćujućem odnosu između Crkve i različitih kultura. »Crkva naviješta da je Riječ ‘tijelom postala i prebivala među nama’ (Iv 1, 14). Ta Božja riječ, koja ljubi prebivanje među ljudima i koju su u njezinu neiscrpnu bogatstvu po svem svijetu prihvatili različiti narodi, promiče njihove najplemenitije težnje, među kojima je žudnja za Bogom, dostojanstvo života svake osobe, jednakost među ljudima i poštovanje razlika u jednoj ljudskoj obitelji, dijalog kao sredstvo sudjelovanja, čežnja za mirom, prihvaćanje kao izraz bratstva i solidarnosti, odgovorno čuvanje stvorenoga«, kaže naputak.
»Nije stoga zamislivo«, zaključuje dokument, »da takva novina, čije širenje do nakraj zemlje još nije dovršeno, oslabi ili, još gore, da se raspline. Da bi se hod Riječi nastavio, potrebno je da se u kršćanskim zajednicama ostvaruje odlučno misionarsko opredjeljenje ‘koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjega svijeta više nego za samoočuvanje’.«
U drugom poglavlju naputak stavlja župu u suvremeni kontekst. S jedne strane prepoznaje njezin kontinuitet gotovo od početaka Crkve – njezine korijene vidi u »kućnim Crkvama« o kojima govori sv. Pavao – do danas. »Od svojega se nastanka dakle župa nameće kao odgovor na točno određeni pastoralni zahtjev: donijeti evanđelje blizu narodu (Božjemu) po naviještanju vjere i po slavljenju sakramenata.« Etimologija izraza s obzirom na latinski naziv »parochia« koji je izvedenica iz grčkoga »par-oikía«, što znači stanovanje u blizini, susjedstvo, »objašnjava smisao te institucije: župa je kuća posred kuća te je u skladu s logikom utjelovljenja Isusa Krista, koji živi i djeluje u ljudskoj zajednici«. »Stoga je ona, vidljivo predstavljana po bogoštovnom zdanju, znak trajne prisutnosti uskrsnuloga Gospodina posred njegova naroda«, kaže se u dokumentu.
No odmah se navodi i suvremeni problem zbog kojega su nužne promjene koje će župi dati novu evangelizatorsku svježinu. Župa je, naime, uvijek bila i jest teritorijalna kategorija. No odnos suvremenoga čovjeka prema teritoriju stubokom se promijenio. »Velika mobilnost« i »digitalna kultura« jednostavno su »proširile granice življenja«. To će se nagnuće vjerojatno nastaviti, a u tom kontekstu dokument spominje »brzinu« mijena i komunikacije, »lakoću« promjene mjesta življenja te, shodno svemu tomu, »promjenu doživljaja prostora i vremena«.
Sve to – može se pročitati na završetku drugoga i u trećem poglavlju – izazov je za župu. »Župa, kao živa zajednica vjernika, uronjena je u takvo okruženje, u kojem se veza s teritorijem sve manje doživljava, u kojem mjesta pripadnosti ima više, a odnosi među osobama u opasnosti su da se rastoče u virtualnom svijetu bez zauzimanja i odgovornosti prema vlastitom odnosnom kontekstu«, kaže se u naputku. Takvo stanje poziva na »novo zajedničko razlučivanje ‘koje je u tome da se stvarnost vidi Božjim očima, pod prizmom jedinstva i zajedništva’«, kaže dokument citirajući papu Franju. Ako je netko u prethodnoj rečenici previdio riječ »zajedničko«, sljedeća rečenica ne ostavlja mjesta nesporazumu: »Hitno je dakle potrebno uključiti čitav Božji narod u nastojanje da se prihvati poziv Duha kako bi se ostvarili procesi ‘pomlađivanja’ lica Crkve.«
Kad je riječ o župi, ona je »pozvana prihvatiti datosti vremena kako bi prilagodila vlastito služenje potrebama vjernika i povijesnim mijenama«. »Potreban je novi dinamizam koji će omogućiti da se ponovno otkrije poziv svakoga krštenika da bude Isusov učenik i misionar evanđelja«, kaže se u naputku. Taj element uključivanja sviju (kasnije će se pobliže opisati i njegova strukturna dimenzija) provlači se kroz cijeli dokument.
Također se kaže da je nužno nanovo promisliti »službu i poslanje svećenika koji, zajedno s laicima, imaju zadaću biti ‘sol i svjetlo zemlje’ i ‘svijeće na svijećnjaku’, pokazujući lice nove evangelizacije koja je kadra prikladno čitati znakove vremena te rađa dosljedno svjedočenje evanđeoskoga života«. Župa je, nadalje, također pozvana pronaći »nove znakove«: »Budući da više nije, kao u prošlosti, prvotno mjesto okupljanja i socijalizacije, župa je pozvana pronaći nove načine vanjske i unutarnje blizine u odnosu na uobičajene aktivnosti. Ta zadaća nije teret koji valja podnijeti, nego izazov koji valja s oduševljenjem prihvatiti«, kaže dokument.
Pozivajući se na iskustvo »Učitelja« te »svetaca i pastira«, dokument potiče čitatelje da, »kadgod i kroz propaćena iskustva, umiju čekati Božja vremena i načine« jer je Bog prisutan u ljudskoj povijesti, a Duh Sveti znade kako će okupiti »djecu Božju razasutu po svijetu«. »Stoga se kršćanska zajednica ne smije bojati pokretati i pratiti procese unutar teritorija u kojem žive različite kulture, u pouzdanoj sigurnosti da za Kristove učenike ‘nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu’«, završava treće poglavlje.
NASTAVLJA SE
