Mora da sam stvarno ostario kad ovo novo više ništa ne razumijem. Kao mali na starinskom (još pomalo »pretkoncilskom«) vjeronauku nisam si mogao prispodobiti zastrašujuću Sodomu i Gomoru ili kulu babilonsku, tek jahače Apokalipse mogao sam zamisliti kao najgoru bandu iz vestern filma, a danas… Sve to »viđam« svakodnevno, a pravo televizijsko uprizorenje svega navedenoga dobih na otvorenju Olimpijskih igara! Makar od onoga dijela programa na koji naletjesmo Jelica i ja kod naših mladih, u boravku već punom naše djece, snaha i zetova, unučadi…
Podno Eiffela »plove« Senom babe s bradom, muški u haljinama i suknjicama, svi »duginim« i inim bojama našminkani, izjednačeni do spolne neprepoznatljivosti, svi razuzdano rasplesani, upravo prenapregnuti u dočaravanju sveljudskih uvrnutosti, sve kako bi se njihovu nastupu moglo tepati da je riječ o »proslavi raznolikosti«, »spektakularnoj izvedbi« i što još ne… Izrugivanje Boga i svetoga, morbidni lik obezglavljene kraljice, plesno simuliranje i prizivanje jednako bezglavih intimnih odnosa, vidljiva i opipljiva raspojasanost, pretjeranost, raskalašena »sloboda«, »glasna« golotinja, a prigušena pedofilija… U prvi čas ostajem bez riječi, a nakon bezuspješna pokušaja uvjeravanja drugih da »ugasimo taj užas« glasno i najglasnije sve komentiram, protivim se, kritiziram, rogoborim, razotkrivam pobude te dinamične novovjeke paklene »teatrologije«…. Kao, sad ću ja svu djecu i unučad poučiti, spasiti ih od onog što ih sutra (ako ne i danas) na svakom kutu, pa i u kutku škole ili vrtića čeka. Dok im pokušavam prizvati u pamet bar da ta parada kiča i ideologija nema baš nikakve veze sa športovima koje će gledati od sutra, eto mi na ekranu pred očima zakrabuljene žene na jurećem robocop-konju. Leti povrh rijeke na konju bolje neg’ pijani Joža od konjaka! Baš kao jahač Apokalipse sa starih grafika… A tek glava bika na glavnoj pozornici, na kojoj su »glavonje« formalno i ceremonijalno otvarale Olimpijske igre! Zar će na igrama biti i korida?! Kakve veze ima bik sa športom, nitko mi ne tumači što njegovi šiljati rogovi rade među olimpijskim krugovima. Nije li to ono Mojsijevo zlatno tele izraslo u zlatnoga bika?! Ponaraslo tele na Olimpu? Što zapravo slavimo, čemu se klanjamo… U tim mislima prekida me dostojanstvena glazba, pjevanje šezdeset članova zbora francuskoga radija i još koja stotina ne znam čijih pjevača i glazbenika. Počinjem se umirivati, pomirivati kako malo što mogu, osim puno se moliti Bogu… No i u tom smiraju eto me unuk prekida i nevino pita:
– Ej, deda, a zašto su skoro svi ovi koji pjevaju bijelci, kad »nogač« i košarku za Francuze igraju samo crnci? Zar nisu svi Francuzi crnci? A sad tu samo bijelci pjevaju. Je l’ to moraju po kazni?
– E, dosta! Eee, nećeš me uvući još i u politiku! – skoro sam grub prema dragomu malcu. – Dosta bi bilo! Ako sam već umjetnički ili spolno zaostao i zatucan, ne moram biti još i… Nek’ te roditelji uče!
