Slavljenje najvećega kršćanskoga blagdana popraćeno je različitim tradicijama i običajima, a uz neke poznate i raširene po cijeloj Hrvatskoj i europskom kontinentu, postoje i oni specifični za pojedina područja. Tako pučka tradicija vezana uz Uskrs poznaje ukrašavanje pisanica, njihovo darivanje, a u sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj – kao i među gradišćanskim Hrvatima – najpoznatije je obilježje uskrsni krijes koji se u prošlosti palio u svitanje na Uskrs, a ni danas taj običaj nije izumro. Na Veliku subotu navečer, kada padne mrak, obično se okupljaju muškarci oko uskrsne vatre, a obilaze i okolne krijesove te najizdržljiviji bdiju cijelu noć u prijateljskom razgovoru i iščekivanju. U ranu zoru krijes se pripaljuje, a – kako svjedoče poznavatelji – taj trenutak treba dobro procijeniti jer je poželjno da još bude mrak, a da ostatci vazmenoga ognja dogorijevaju u svanuće.
Narodni običaj nosi poruku sličnu onoj u liturgiji vazmenoga bdjenja koja započinje službom svjetla (blagoslovom ognja, znamenovanjem svijeće i njezinim unošenjem u zamračenu crkvu). Riječ je o svetoj noći u kojoj slike i simboli zorno pokazuju kako nema mjesta tami beznađa jer je okupljena zajednica svjetla koja ide ususret Živomu. Tako se običaj paljenja uskrsnoga krijesa može doživjeti kao »pučka pobožnost« te se pokazuje prožetost svakidašnjice religijskim elementima. Kako navode povijesni spisi iz sredine 19. i s početka 20. stoljeća uskrsni krijes i vatru pripremaju mlađi dječaci i mladići, najčešće pastiri koji su tu vatru, ovisno o području iz kojega dolaze, nazivali: vuzmenka, vazmenka, vuzmejnka, vuzelnjak, uzemica. No taj je običaj paljenja vatre uoči crkvenih blagdana dobro poznat kod svih europskih naroda kao prožimanje religijskoga i običajnoga pučkoga.
»Bez obzira na kraj u kojem je podizan, oblik krijesa posvuda je bio sličan, premda s razlikama u materijalu kojim je građen. Sudeći po starijim zapisima, oblik uskrsnoga krijesa ostao je do danas manje-više jednak kao prije stotinjak godina. Konstrukciju su činile četiri duge drvene motke (8-15 metara) zabijene u zemlju i na vrhu povezane. Od približno pola metra iznad zemlje do vrha bile su obložene crnogoričnim grančicama borovice i drugog granja ili drvom. Čini se kako su u nekim krajevima za uskrsnu vatru služile nakupine granja«, piše među ostalim Jasna Čepo Žmegač u svojoj knjizi o hrvatskim uskrsnim običajima predstavljajući paljenje uskrsnoga krijesa kao društveni aspekt običaja.
To potvrđuje i priprema izrade uskrsnoga krijesa koji je – kako svjedoče etnografi – muški posao, jer prikupljanje granja i gradnja vuzmenke proizlazi iz uobičajene podjele poslova u tradicijskom seljačkom društvu. A mlađe žene i djevojke nazočne su pri paljenju krijesa jer je to često prilika za pjesmu i ples nakon korizmenoga vremena. Neki su tako svjedočili: »Kad sam bila mlada ako nisam bila pri vuzmenki, uskršnji mi doručak nije ništa značio.«
A u Dolini kardinala, rodnom mjestu bl. Alojzija Stepinca, u Brezariću posao oko pripreme vuzmenke počinje nekoliko tjedana prije njezina paljenja. »Krijes se gradi kad se stigne, nakon što se muškarci vrate s posla. Gradnja je organizirana kao mali pogon u kojem sve teče kao na traci. Jedni su zaduženi za odabiranje i obrezivanje borovice, drugi je dodaju muškarcima koji zidaju, a jedan osobito vješt među njima upravlja poslom. On zahtijeva određenu kakvoću granja te nadzire slaže li se ono kompaktno i uredno. Gradnja traje nekoliko dana, a obično je već na Veliki petak ili subotu posao gotov«, piše o običajima Jasna Čepo Žmegač. Uskrsni se krijes gradi u piramidalnom obliku, tako da se oko tri ili četiri stupa ukopana u zemlju slažu cjepanice između kojih se ubaci i poneka stara automobilske guma da bolje gori.
Ali osim zidanja, uskrsni krijes treba znati i potpaliti, a samu izgradnju prati i natjecateljski karakter, pa se često stanovnici pojedinih sela i zaselaka nadmeću u visini, izgledu i duljini vuzmenki. »Uskrsni krijes je prešao put od pastirske vatre koja je mogla izražavati solidarnost zasebne društveno-gospodarske skupine i rivalitete između pastira susjednih zaselaka ili sela do današnje vatre cjelokupne zajednice, što izražava, makar i privremeno, zajedništvo zaselaka ili cijeloga naselja«, mišljenja je Jasna Čepo Žmegač.
